Samo jedna želja - Vratiti se kući

Blizanci Džozefe Mukamana (Josepha) svađaju se zbog jednog keksa. Trogodišnji dječaci su umorni. Majka ih drži u krilu. I ona je umorna. U šatoru je vruće. On se nalazi u istočnom Kongu, pored kontejnera Ujedinjenih nacija. Šatorsko naselje je tranzitni logor za pobunjenike koji se predaju. Josepha Mukamana je skinula uniformu i predala pušku. Do jučer je bila pripadnica najbrutalnije pobunjeničke grupe FDLR-a. "Odlučila sam, jer je život u Kongu težak i vrlo opasan. Pobjegla sam od svega toga sa ovo malo stvari što imam i malo novca. Želim ponovno vidjeti svoju kćer, svoga muža i roditelje.“

15 godina na prvoj liniji fronta

Petnaest godina ova 38-godišnja žena je bila u džungli. Pobjegla je 1994. nakon genocida nad Tutsijima u Ruandi. Tada je radila kao ljekar u ruandskoj vojsci. Kad je iz Ugande u Ruandu umarširala Oslobodilačka vojska Tutsija, da bi prekinula masovno ubijanje Tutsija, vladine trupe su pobjegle - zbog straha od osvete. U izbjegličkim logorima u Kongu vojnici, većinom pripadnici Hutua, osnovali su pobunjeničku organizaciju nazvanu FDLR. Ona do danas iz Konga ratuje protiv ruandske vlade, koju čine Tutsiji. Džozefa Mukamana je 15 godina bila na prvoj liniji fronta, jer je to smatrala svojom dužnošću.

"Ja sam u službi, kao i svi drugi. Bila sam u sanitetskoj jedinici. Naravno da sam i kao i drugi imala oružje. Istina, nisam se borila, ali ako je neko bio ranjen, donosili su ga meni.“ Svih tih petnaest godina ona je čeznula za svojom porodicom, za svojom majkom, s kojom je povremeno mogla telefonirati. Sad samo želi živjeti kao i drugi.

U kamionu koji Džozefu i njenu djecu prevozi preko granice u Ruandu je vruće. Mukamana je napeta. Ne zna šta je očekuje. Hoće li je poorodica ponovno prihvatiti? Kada je prešla granicu, pitala je carinika gdje može telefonirati. Kad je završila razgovor, u očima su joj bile suze. Ali, ona blista od sreće. Stvarno je dobila svoju sestru. Sestra joj je poručila da odmah dođe kući, kaže Džozefa Mukamana. Žena koja je dosad bila tako ozbiljna, odjednom je druga osoba. Smije se, želi samo jedno: što prije doći kući, u selo nekoliko kilometara od glavnog grada Kigalija.

San o normalnom životu postao je stvarnost

Za vrijeme vožnje Džozefa Mukamana i njena djeca neprestano gledaju kroz prozor. Pokazuje prodavnice pune svega. "To je moja domovina. Tako sam sretna.“

Autobus se zaustavlja na jednom raskršću, na brežuljku. Džozefa Mukamana žuri prema jednoj potleušici. Svežanj sa stvarima je još pored ceste. Blizanci su pored njega. Zure izgubljeno. Džozefa to ne primjećuje. Ona grli svoju majku. Obje žene plaču od sreće.

Dolaze susjedi, rodbina. Svi su iznenađeni, ali sretni. A onda nećak počinje molitvu, zahvaljuje Bogu što se teta vratila. Džozefa je sretna. Danas joj se konačno ostvario san. San o normalnom životu, bez rata, bez nasilja. U Ruandi će ponovno raditi kao ljekarka i slati svoju djecu u školu. Na pitanje, može li zamisliti da ponovno živi sa Tutsijima, smije se i odgovara da su svi oni Ruanđani.

Autor: Simone Schlindwein/ Anto Janković

Odg. Urednik: Svetozar Savić