Samit velikih obećanja i neizvijesnosti

Osim sastanka na vrhu 26 članica Saveza, sastavni dio bukureštanskog samita će biti i zajednička zasijedanja lidera NATO-a i 23 partnerske zemalje u okviru Evroatlantskog partnerskog vijeća, među kojima su i sve države nastale raspadom bivše Jugoslavije osim Slovenije, koja je od marta 2004. godine punopravna članica Saveza. Sastavni dio samita je i odvojeni sastanak NATO-Ruskog vijeća na nivou šefova država i vlada, NATO-Ukrajinske komisije, zatim odvojeni sastanak NATO-Afganistan, koji će zajedno s Kosovom biti najvažnija tema prvog dana samita, kada se bude analiziralo stanje aktuelnih vojno-operativnih djelovanja zapadnih vojnih saveznika u oko 30 operacija i misija širom svijeta – od klasičnih vojno-intervencionističkih, do bezbjednosno-preventivnih i humanitarnih.

Novo proširenje NATO-a, novi izazovi

Polazna osnova samitu u Bukureštu su zaključci sa samita iz Rige (Latvija) koji je održan 28. i 29. novembra 2006. godine, kada je usvojena odluka o ubrzanju procesa tranformacije Saveza “u skladu s novim prijetnjama i izazovima”, kao i o daljem jačanju njegove “operativne sposobnosti i praktične solidarnosti u svim potencijalnim okolnostima koje bi se mogle naći pred saveznicima”.

Politika daljeg širenja Alijanse, potencijalne pozivnice Albaniji, Hrvatskoj i Makedoniji da se u skoroj budućnosti pridruže punopravnim članicama, te raspetljavanje zamršenog klupka geostrateških interesa između NATO-a i Rusije u povodu nastojanja Ukrajine i Gruzije da se i one što prije pridruže Savezu – takođe je visoko poziconirani prioritet samita u Bukureštu, a po tonu i zaključcima koji će na kraju biti usvojeni, ova tačka dnevnog reda bi, možda, mogla imati i najveći odjek. Nije bez razloga sastanak NATO-Ruskog vijeća, kojim će s ruske strane predsjedavati kategorično-principijelni Vladimir Putin, ostavljen za kraj - pred samo polijetanje ostalih lidera ka svojim kućama.

Šta će Buš reći Putinu?

Američki predsjednik Džordž Buš dva dana uoči samita usred Kijeva je, autoritetom najjače članice najjačeg Saveza, ohrabrivao ukrajinskog kolegu Viktora Juščenka da istraje u svojim aspiracijama ka punopravnom članstvu. „Mi vas u tome u potpunosti podržavamo“, izjavio je Buš, te poručio Moskvi da „Rusija nema pravo veta na odluku Ukrajine da se pridruži NATO savezu. A šta će u petak kazati Putinu u lice, teško je predvidjeti.

Rusija je prethodno upozorila da bi korak bliže zvaničnog Kijeva ka Briselu (kojim bi savezničke snage prvi put bile razmještene na ruskim granicama) „neminovno doveo do duboke krize“ između ove dvije zemlje, koje inače od raspada bivšeg Sovjetskog Saveza nisu u dobrosusjedskim, a pogotovo srdačnim, odnosima.

Politika „otvorenih vrata“

NATO-ruska saradnja bi nakon samita u Bukureštu mogla biti još više izložena kušnji ukoliko bi i Gruzija u petak dobila naklonost saveznika u šta, za sada, takođe ne treba sumnjati, iako ni sve članice Saveza, posebno skandinavske zemlje, ne smatraju da je pametno iritirati Moskvu u vrijeme kada su odnosi između Rusije i Zapada dovoljno zategnuti zbog Kosova, različitog odnosa prema Iranu, zbog američkog plana o razmještanju raketnog štita u Poljskoj i Češkoj, zbog ekonomskog protekcionizma sa strane visokorazvijenih zemalja itd.

Generalni sekretar Alijanse, Jap De Hop Shefer je, međutim, uoči puta u Bukurešt ipak izjavio da će na samitu biti „potvrđena politika ostavaljanja otvorenih vrata za potencijalne nove članice“, te pojasnio da se to „svakako odnosi i na Ukrajinu i Gruziju, jer na njihove aspiracije ne bi trebalo da utiče niko sa strane, uključujući tu i Rusiju“. Osim rezolutnog ohrabrenja od strane zvaničnog Vašingtona, Shefer očigledno računa i na sve intenzivniji angažman u korist ovih dviju zemalja od strane Poljske i baltičkih zemalja koje su unutar Saveza i Evropske unije, kao i onih koje ka takvim integracijama teže. Generalni sekretar Saveza doduše ima uporište i u zaključcima samita iz Rige kojima je predviđeno da bi Akcioni plana za pristupanje (Membership Action Plan – MAP) „trebalo odobriti svakom aspirantu ka punopravnom članstvu koji za to ispuni uslove zapadne vojne alijanse“.

Dug put do članstva

Bez obzira na konačni zaključak iz Bukurešta, i Gruzija i Ukrajina će od dobijanja MAP-a pa do punopravnog članstva, morati svladati još mnogo prepreka, jer učešće u Akcionm planu samo po sebi ni jednoj potencijalnoj članici „ne garantuje članstvo, već predstavlja samo ključni mehanizam pripreme“. A koliko taj put „pripreme“ može biti dug, najbolje pokazuju primjeri Albanije i Makedonije, koje su svoje MAP-ove dobile na samitu u Vašingtonu 1999. godine, pozivnici za članstvo se nadaju u Bukureštu, a na formalni prijem se, zbog proceduralnih razloga, čeka još od jedne do nekoliko godina. Zajedno sa ove dvije zemlje, Akcione planove su dobile i Bugarska, Estonija, Latvija, Litvanija, Rumunija, Slovačka i Slovenija. Svih sedam ovih zemalja primljene su u NATO 2004. godine, a Albanija i Makedonija su ostale, dok Hrvatska na svoju pozivnicu čeka ’tek’ šest godina.

Nagrada za vojne reforme

Zapadni Balkan je, kao i obično na ovako glamuroznim sjedeljkama – tema za uz ručak drugog dana samita. Šta je sve moguće strpati u dva sata jedenja, pijenja i traženja rješenja za jedno od najtrusnijih političko-bezbjednosnih područja u svijetu – teško je procijeniti autsajderu koji će za to vrijeme, možda, grickati sendvič u košmarno-uzavrelom novinarskom kutku, dovikivati se sa svojom rekacijom ili proučavati ezopovske rečenice unaprijed skrojenih zaključaka.

Sasvim je, međutim, izvjesno da će Hrvatska dobiti pozivnicu za punopravno članstvo, Makedonija takođe ako do četvrtka dobije samilost Grčke na obostrano prihvatljivo novo ime ove države, a Albanija ako joj se svojski progleda kroz prste. Ako bi se sudilo samo po već preduzetim geostrateškim potezima američke administracije na tom dijelu Balkana, čije je djelovanje počelo još od kraja 80-tih, sve tri predsjednika ovih zemalja će se iz Bukurešta vratiti kući s pozivom za članstvo. Vojne reforme u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori bi trebale biti nagrađene takozvanim Intenziviranim dijalogom kojeg trenutno imaju Armenija, Azerbejdžan, Gruzija, Kazahstan i Moldova. Približavanje BiH i Crne Gore za korak Savezu, snažno podržavaju SAD, Turska, domaćin samita - Rumunija i sve druge države koje gravitiraju ovom regionu. Ima i onih članica koje bi, iz raznih razloga, proces širenja NATO-a na balkansko područje usporili ili čak odložili (Belgija, Holandija, neke baltičke države), kao i onih koje tradicionalistički zagovaraju ‘paket-aranžmane’ za cijelu regiju.

Srbija na čekanju

Takvu strategiju kvari Srbija koja će u Bukureštu biti pod velikim znakom pitanja, jer su obje strane trenutno suzdržane: Srbija će nakon proglašenja nezavisnosti Kosova još teže zaboraviti 78 dana razornih natovih vojnih udara u proljeće 1999. godine, a zapadni vojni saveznici strahuju da bi na vanrednim izborima 11. maja, kola mogla krenuti i sasvim nizbrdo. Vrata za Srbiju će ipak ostati odškrinuta.