1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Salman Rushdie: "Nastavite biti Parižani"

Da li je pobjeda nad zlom neizbježna? Za DW, britanskoindijski pisac Salman Rushdie objašnjava kako je njegov novi roman postao savremen sasvim slučajno i zašto je borba za slobodu govora sada važnija nego ikad prije.

DW: U Vašem novom romanu Two Years Eight Months and Twenty-Eight Nights (Dvije godine, osam mjeseci i 28 noći) - što je tačno 1.001 noć - opisujete rat između ljudi i džina. Ko će pobijediti?

Salam Rushdie: Knjiga ima sretan završetak, ali ne želim vam otkiriti o čemu se radi. No, izgleda da upravo jesam, pretpostavljam. (smijeh) Kada sam počeo pisati ovu knjigu, mnoge stvari o kojima danas razmišljamo nisu postojale. Nije bilo takozvane "Islamske države", tako da je neobično vidjeti kako je knjiga postala super-savremena i to sasvim slučajno.

Počeli ste pisati ovu knjigu prije četiri godine. Šta Vas je inspirisalo?

Želio sam otići u neku još dublju divljinu i nešto što je još teže zamisliti. To me je nagnalo da se vratim starim pričama čiji je najpoznatiji predstavnik zbirka priča Hiljadu i jedna noć. Ali, još ih je mnogo u Indiji. One prve učinile su da se, prije svega, zaljubim u priče. Pisac koji je uvijek bio veoma važan za mene je Günter Grass. On je koristio fabulu Crne šume, fabule braće Grimm i pretvarao ih u savremene romane. Znate – koprcanja, štakori, bubnjevi.

Spomenuli ste da Vaša knjiga ina sretan završetak. Razum je nadvladao. Da li će razum pobijediti u stvarnosti?

Naslovnica knjige Rushidiea, Two Years Eight Months and Twenty-Eight Nights

Naslovnica knjige Rushidiea "Two Years Eight Months and Twenty-Eight Nights"

To je možda istinska fantazija u knjizi, ali čovjek mora vjerovati da je pobjeda nad zlom neizbježna. Mnogo je razloga zbog kojih moramo vjerovati da trenutne prijetnje nisu nešto što će trajati i narednih 10, 20, 30 godina. Ali, da smo na ovom istom mjestu sjedili u januaru 1989. godine i da sam Vam kazao da do Božića neće biti Berlinskog zida, vjerovatno biste mislili da sam glup. Ali da, to je ono što se desilo. Živimo u vremenu kada svijet može promijeniti pravac u kojem se kreće veoma iznenadno i veoma radikalno, zato je uzaludno prognozirati kako će se stvari odvijati.

Da li su Vas nedavni teroristički napadi dodatno uplašili?

Da, ali jedna stvar koja mi se svidjela u svemu tome što se desilo pretprošle sedmice je kako su ljudi u Parizu pokazali svoju volju da strah ostave po strani i da nastave živjeti život Pariza – da nastave ići u restorane, koncertne dvorane i fudbalske utakmice i da nastave biti Parižani. I, mislim da je to ispravan odgovor.

Ali, francuski predsjednik Hollande je ustvrdio da smo sada u ratu. Da li smo?

Neko je u ratu s nama i to je sigurno. Uvijek se osvrćem na izraz američke administracije: “Rat protiv terorizma”, jer sam mislio da se taj rat ne može pobijediti. Ne možete potpisati mirovni ugovor s terorom. Rat je protiv običnih ljudi i rat je rat protiv kulture. Stvari u kojima slobodni ljudi Zapada najviše uživaju – muzika, zabava, dobra jela, fudbalske utakmice – užitak, na neki način, su neprijatelji fanatika. Zabava je postala nešto što se mrzi, tako da najbolja stvar koju možete uraditi je otići i zabavljati se.

Kakvu ulogu pisac može imati u ovakvim okolnostima?

Knjiga je tu da kreira svijet koji izgleda kao mjesto u kojem je dobro biti, i ta knjiga baca malo svjetlosti na svijet izvan sebe. I kada čovjek ostavi taj svijet i stranice knjige, malo od svega toga ponese sa sobom. Malo knjige ostaje s njima i postaje dio načina na koji gledaju i misle o svijetu.

Zašto ste odabrali da pišete knjigu u kojoj nećete biti?

Dosta je bilo o meni, pomislio sam. Idemo pričati o drugim ljudima. Ljudi vode svoje svakodnevne živote i onda odjednom - bum! Nešto zastrašujuće i nešto što vam promijeni život dođe usred njihovih života. Kako se nosimo s tim? U svim običnim ljudima nalazi se mali dio džinovske magične latentnosti. Oni su potomci davne ljubavi džinovske princeze i ljudskog bića. Ono što pod tim podrazumijevam je da ljudi u sebi pronalaze snagu, moral, intelektualne i emocionalne resurse za koje nisu ni znali da ih imaju. I ljudi su u stanju nositi se sa svim što im život servira.

Bili ste jedan od najglasnijih kritičara članova PEN-a (međunarodne asocijacije pisaca - boraca za slobodu izražavanja koji su se usprotivili radnicima Charlie Hebdoa na njihovoj godišnjoj gala-konferenciji). Šta Vas je to najviše uznemirilo?

Oni su u startu bili u krivu. Jer, voljeli vi magazin ili ne, (zaposlenici Charlie Hebdoa) ubijeni su zbog crtanja slika. I PEN je organizacija za borbu za slobodu govora. Ako ne možete prepoznati i pozdraviti ljude koji su pretrpjeli tragediju i nastavili sa radom, a neki od njih su ubijeni zbog političkih karikatura, onda je to patetično. Oni, naprimjer, nisu znali da u Francuskoj ovi ljudi nisu bili premet mržnje, nego da su ih ljudi voljeli. I, magazin koji su oni označili kao rasistički je zapravo bio antirasistički, a njihova velika meta bila je Nacionalna fronta. Mislim da je užasna stvar pogrešno predstavljati mrtve kako biste protestirali protiv njih.

Bili ste gost Sajma knjige Frankfurt, i u izjavi ste kazali: "Naša profesija, profesija pisanja, sve više se čini kao Krstaški rat." Rat protiv čega i za šta?

Moramo ustati i boriti se za slobode do kojih smo teško došli. U posljednjih nekoliko stotina godina, ideja slobode se proširila Evropom i od toga smo svi profitirali. Iz Evrope, ideje su se proširile u Americi, ali suština je: živimo u sretnom dijelu svijeta, gdje imamo ove slobode i gdje možemo očekivati da ih imamo. Većina svijeta to nema. Kina? Ne, baš. Većina islamskog svijeta? Ne, baš. Većina Afrike? Ne, baš. Dakle, ako imamo ove stvari onda moramo biti njihovi čuvari. Moramo se boriti za njih ukoliko je to potrebno, na to sam mislio.

Preporuka redakcije