1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

S kolektivnim centrima u 2020. godinu

Na prvi pogled ne liči na kolektivni centar. Izgleda kao sirotinjsko naselje na kraju grada. Naselje Mihatovići, petnaestak kilometara udaljeno od Tuzle, već 15 godina utočište je za zaboravljene ljude.

Fatima Smajić u Mihatovićima

Fatima Smajić u Mihatovićima

„Bogme, dobro smo zaboravljeni. Niko nam ne dolazi, niko ne pita možemo li mi ovako više“, kaže Fatima Smajić iz sela Dugi Dio kod Zvornika. U Mihatovićima je od 1995. godine i još uvijek se nada da bi mogla dobiti donaciju za obnovu svoje kuće. „Nikad ništa nisam dobila. Čovjek mi je poginuo, dvije kćerke se udale, a ja živim sa dvojicom sinova“, kaže Fatima i dodaje da sinovi ne rade. „Imam malo penzije i sve troje živimo od toga. Najviše bih voljela da mi naprave kuću i da se tamo vratim gdje sam živjela. Ali, ne može se, sve je uništeno, zapaljeno. Od čega ću je ja napraviti, kad jedva preživljavamo? Ali, živi se nekako, ne d'o Bog gore“, kaže. „Vjerujete li da ćete ipak, jednog dana otići odavde?“ pitam. „Pa vjerujem, iako se u nadi ponekad i umre“, dodaje Fatima smijući se.

Medina Sejdić iz Vlasenice, sa mužem i dvoje djece, od 1993. godine živi u kolektivnom centru Mihatovići. Njen desetogodišnji sin ima epilepsiju, čiji uzroci nikada nisu do kraja rasvijetljeni, jer Sejdići, jednostavno nemaju novca za odlazak na pretrage izvan Tuzle. Njih četvoro nemaju socijalnu pomoć, nikakva primanja. „Moj muž ponekad nešto zaradi ako ga neko zovne i to je sve. Nikad nismo dobili nikakvu donaciju za obnovu porodične kuće mog muža u Gornjoj Kamenici kod Zvornika. Izgubila sam svaku nadu. Dani prolaze... Evo, ako hoćete, možete ući da pogledate kako naše kuće izgledaju iznutra“, kaže Medina.

Mihatovići, smještaj sa tri zvjezdice

Medina Sejdić s djecom

Medina Sejdić s djecom

Kuće su tipske, a iz daleka se vidi da su građene na brzinu, za hitne potrebe nevoljnika. Svako ima po malu kuhinju, dvije minijaturne sobe i kupatilo. U poređenju sa 'smještajem' u Tasovčićima, ovo je naselje sa, recimo, tri zvjezdice. Ali, uvijek ima to ali... Većina krovova prokišnjava, voda curi i niz zidove, pa je vlaga nešto sa čime moraju živjeti. I sa lavorima. „Kad je noćas padala kiša, postavio sam sve što sam imao u kući. Kad više nije bilo lavora, stavljao sam šerpe“, kaže Muradif Zlatić, raseljena osoba iz Vlasenice. „Ovdje sam već 14 godina. Imao sam u Vlasenici svoju kuću i očevu kuću. Predao sam sve papire za donaciju, ali ništa mi nije popravljeno. Prije dvije godine trebali su mi popraviti kuću, ali su moju donaciju dali drugome. Pitajte Sakiba Zubovića, predsjednika Skupštine Opštine Vlasenica, šta je sa mojom donacijom i kome sam trebao da dam 1.000 KM da bih je dobio“, kaže ogorčeno Muradif Zlatić.

Pa, evo da pitam: „Da li vam je poznat slučaj Muradifa Zlatića iz kolektivnog centra u Mihatovićima?“ bilo je moje prvo pitanje za Sakiba Zubovića. „Poznat mi je. Njegova supruga me u više navrata kontaktirala i izrazila želju da se vrate. Ja sam izrazio želju i volju da, evo, i pomognem. Kad god napravimo javni poziv za apliciranje, za donaciju, mislim da se ta Zlatićka ne pojavljuje. Ja imam neko svoje mišljenje koje ne bih sad iznosio“, kaže Sakib Zubović.

Muradif Zlatić

Muradif Zlatić

„Muradif Zlatić kaže da mu je traženo 1.000 KM, da bi dospio na listu za donacije. Znate li nešto o tome?“ - nastavljam. „Laže. Sram ga bilo. Ja sam jedini čovjek koji je objavio rat kovertama, mitu i korupciji. Ja tog čovjeka i ne znam. On je jedan propalitet, lažov i petljanac. Nikad u moju kancelariju nije ušao“, kaže opštinski lider. Kakve kvalifikacije, a nikada ga nije vidio!? Divno je da u zemlji, najkorumpiranijoj u Evropi, bar nema korupcije u Opštini Vlasenica. „A šta vi, kao prvi čovjek lokalne samouprave u Vlasenici, radite na povratku Vlaseničana? U Mihatovićima ih je najviše iz vaše Opštine“, pitam mog sagovornika. „Ti ljudi su zbrinuti“, kaže Zubović. „Mislite da su zbrinuti ako još uvijek žive u kolektivnom centru?“ pitam. „Ne, ne mislim to. Ovo je privremeni boravak. Pa, kolektivni centar je privremeni boravak!“ - kaže Zubović. „Mnogi raseljeni ljudi iz Vlasenice su u Mihatovićima već 15 godina. Ne možete reći da je to privremeni boravak!“ - kažem. „A kako bi ga drukčije nazvali?“ pita prvi čovjek Opštine Vlasenica. „Pa, izgleda, s obzirom na vaš učinak, stalnim.“ – zaključujem.

Na sljedećoj stranici: Ostala mu samo najlon vrećica, a imao kuću, kola, kamion,…

Preporuka redakcije