S kolektivnim centrima u 2020. godinu

„Bogme, dobro smo zaboravljeni. Niko nam ne dolazi, niko ne pita možemo li mi ovako više“, kaže Fatima Smajić iz sela Dugi Dio kod Zvornika. U Mihatovićima je od 1995. godine i još uvijek se nada da bi mogla dobiti donaciju za obnovu svoje kuće. „Nikad ništa nisam dobila. Čovjek mi je poginuo, dvije kćerke se udale, a ja živim sa dvojicom sinova“, kaže Fatima i dodaje da sinovi ne rade. „Imam malo penzije i sve troje živimo od toga. Najviše bih voljela da mi naprave kuću i da se tamo vratim gdje sam živjela. Ali, ne može se, sve je uništeno, zapaljeno. Od čega ću je ja napraviti, kad jedva preživljavamo? Ali, živi se nekako, ne d'o Bog gore“, kaže. „Vjerujete li da ćete ipak, jednog dana otići odavde?“ pitam. „Pa vjerujem, iako se u nadi ponekad i umre“, dodaje Fatima smijući se.

Medina Sejdić iz Vlasenice, sa mužem i dvoje djece, od 1993. godine živi u kolektivnom centru Mihatovići. Njen desetogodišnji sin ima epilepsiju, čiji uzroci nikada nisu do kraja rasvijetljeni, jer Sejdići, jednostavno nemaju novca za odlazak na pretrage izvan Tuzle. Njih četvoro nemaju socijalnu pomoć, nikakva primanja. „Moj muž ponekad nešto zaradi ako ga neko zovne i to je sve. Nikad nismo dobili nikakvu donaciju za obnovu porodične kuće mog muža u Gornjoj Kamenici kod Zvornika. Izgubila sam svaku nadu. Dani prolaze... Evo, ako hoćete, možete ući da pogledate kako naše kuće izgledaju iznutra“, kaže Medina.

Mihatovići, smještaj sa tri zvjezdice

Kuće su tipske, a iz daleka se vidi da su građene na brzinu, za hitne potrebe nevoljnika. Svako ima po malu kuhinju, dvije minijaturne sobe i kupatilo. U poređenju sa 'smještajem' u Tasovčićima, ovo je naselje sa, recimo, tri zvjezdice. Ali, uvijek ima to ali... Većina krovova prokišnjava, voda curi i niz zidove, pa je vlaga nešto sa čime moraju živjeti. I sa lavorima. „Kad je noćas padala kiša, postavio sam sve što sam imao u kući. Kad više nije bilo lavora, stavljao sam šerpe“, kaže Muradif Zlatić, raseljena osoba iz Vlasenice. „Ovdje sam već 14 godina. Imao sam u Vlasenici svoju kuću i očevu kuću. Predao sam sve papire za donaciju, ali ništa mi nije popravljeno. Prije dvije godine trebali su mi popraviti kuću, ali su moju donaciju dali drugome. Pitajte Sakiba Zubovića, predsjednika Skupštine Opštine Vlasenica, šta je sa mojom donacijom i kome sam trebao da dam 1.000 KM da bih je dobio“, kaže ogorčeno Muradif Zlatić.

Pa, evo da pitam: „Da li vam je poznat slučaj Muradifa Zlatića iz kolektivnog centra u Mihatovićima?“ bilo je moje prvo pitanje za Sakiba Zubovića. „Poznat mi je. Njegova supruga me u više navrata kontaktirala i izrazila želju da se vrate. Ja sam izrazio želju i volju da, evo, i pomognem. Kad god napravimo javni poziv za apliciranje, za donaciju, mislim da se ta Zlatićka ne pojavljuje. Ja imam neko svoje mišljenje koje ne bih sad iznosio“, kaže Sakib Zubović.

„Muradif Zlatić kaže da mu je traženo 1.000 KM, da bi dospio na listu za donacije. Znate li nešto o tome?“ - nastavljam. „Laže. Sram ga bilo. Ja sam jedini čovjek koji je objavio rat kovertama, mitu i korupciji. Ja tog čovjeka i ne znam. On je jedan propalitet, lažov i petljanac. Nikad u moju kancelariju nije ušao“, kaže opštinski lider. Kakve kvalifikacije, a nikada ga nije vidio!? Divno je da u zemlji, najkorumpiranijoj u Evropi, bar nema korupcije u Opštini Vlasenica. „A šta vi, kao prvi čovjek lokalne samouprave u Vlasenici, radite na povratku Vlaseničana? U Mihatovićima ih je najviše iz vaše Opštine“, pitam mog sagovornika. „Ti ljudi su zbrinuti“, kaže Zubović. „Mislite da su zbrinuti ako još uvijek žive u kolektivnom centru?“ pitam. „Ne, ne mislim to. Ovo je privremeni boravak. Pa, kolektivni centar je privremeni boravak!“ - kaže Zubović. „Mnogi raseljeni ljudi iz Vlasenice su u Mihatovićima već 15 godina. Ne možete reći da je to privremeni boravak!“ - kažem. „A kako bi ga drukčije nazvali?“ pita prvi čovjek Opštine Vlasenica. „Pa, izgleda, s obzirom na vaš učinak, stalnim.“ – zaključujem.

Na sljedećoj stranici: Ostala mu samo najlon vrećica, a imao kuću, kola, kamion,…

Prije rata bili djeca, a sada najugroženiji

Ipak, najviše me se dojmila sudbina petočlane porodice Bajrić iz Zvornika. Emina kaže da su u kolektivni centar došli prije dvije godine. Prije toga su desetak godina živjeli u Tuzli, gdje su bili podstanari. Kad više nisu mogli plaćati kiriju, doselili su u Mihatoviće. „Ovdje niko nema posao. Ako vas neko zovne na dnevnicu, to je sve što zaradite. Od toga nas petoro živimo. Najstarije dijete ide u školu, ovo dvoje su mali. Prije rata, muž i ja smo bili djeca i ne možemo se pozivati na imovinu koju objektivno i nismo imali“, kaže Emina Bajrić.

Ovo je jedna od najugroženijih kategorija u svim kolektivnim centrima u BiH. To su ona lica koja su u međuvremenu postala punoljetna i zasnovala svoje porodice, a prije rata su bili djeca. Radi se o mladim ljudima koji izražavaju želju za povratkom, ali ne mogu aplicirati za kuću, jer je kao maloljetnici nisu mogli ni imati. Iako imaju status raseljenih lica, rješenje njihovog problema, u zakonskim okvirima, nije predviđeno. Oni nisu samo zaboravljeni ljudi, nego i ljudi „izvan zakona“. U ranim su tridesetim i najčešće imaju dvoje ili troje male djece.

Sve je ostalo u zavičaju, osim najlon vrećice

Sejfudin Bečić je iz sela Jošanica, kod Zvornika. „Imao sam kuću, kola, kamion, sedam grla stoke i posao u 'Glinici'. Sve je ostalo tamo osim jedne najlon vrećice koju smo moja porodica i ja donijeli 1995. godine u ovaj centar. Žena, sin, snaha, kćerka, zet i ja živimo od ovoga što zaradim u ovoj maloj prodavnici u kolektivnom centru“, kaže Sejfudin i naglašava da je on već dobio jednu donaciju. „Dobio sam obnovu takozvanog nužnog smještaja, jedne sobe, kuhinje i kupatila; sve zajedno 20 kvadrata. Sin mi očekuje prinovu. Kako da se nas sedmoro vratimo u jednu sobu? Čekam još jednu donaciju. Ja ne mogu sam. Nekad smo, u 'Titino vrijeme', gledali Kurde i čudili se njihovoj sudbini, ali mi smo njih prevazišli, mi smo gori slučaj“, kaže Sejfudin Bečić.

„Budite sigurni da su zaboravljeni od vlasti“

Mišo Ajaz, pomoćnik načelnika Opštine Tuzla, kaže da u gradu soli imaju oko 5.000 registrovanih izbjeglih i raseljenih. Od toga 4.000 živi „pod kirijom“ koju sami plaćaju. „Oko 850 ljudi je u Mihatovićima, i to je najveći kolektivni centar u BiH, u kojem je rođeno mnogo djece, tako da je vrlo upitno možete li ih nazvati izbjeglim i raseljenim osobama. Imate tu starice koje ne mogu da rade, a da ih vratite u mjesta prebivališta, to bi sve poumiralo za mjesec dana. Jednom broju izbjeglih i raseljenih je ukinut taj status, zbog toga što su dobili donaciju. Time je otvoren jedan problem za koji ne postoji objektivno rješenje“, kaže pomoćnik načelnika i dodaje da je često riječ o neadekvatno utrošenoj donaciji.

Navodi primjer jedne Srebreničanke koja je dobila donaciju po principu „ključ u bravu“. „Kad smo moji saradnici i ja došli da vidimo tu njenu obnovljenu kuću, bilo nam je odmah jasno da je potpuno neuslovna za stanovanje“, kaže Ajaz i podvlači da su pare očito, u ovom slučaju, pokradene. Nevladine organizacije daju novac izvođaču koji to ne uradi kako treba i onda, uprkos donaciji, nema povratka. Niko ne vodi računa o tome šta se to radi i u šta se donatorski novac ulaže. „Ima opstrukcije povratka i od samih povratnika, a da su zaboravljeni od vlasti, budite sigurni da jesu“, kaže Mišo Ajaz i dodaje: „Meni uopšte nije jasno ko se usudio u ovoj državi, u ovakvom okruženju i ambijentu, da kaže da će se kolektivni centri u BiH isprazniti do 2014. godine. Deset godina sam na čelu službe koja se bavi ovim problemom i odgovorno tvrdim da se to neće desiti ni do 2020. godine.“

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorna urednica: Marina Martinović