1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Ruski embargo kao blagodet?

Andrej Gurkov15. juni 2016

Zapadne sankcije su Kremlju dale odličan povod da rusku poljoprivredu ogradi od zapadne konkurencije. O prednostima i manama takve ruske strategije razmišlja Andrej Gurkov, ekonomski analitičar Ruske redakcije DW.

https://p.dw.com/p/1J6HH
Russland ein Jahr russische Sanktionen gegen EU
Foto: DW/K. Kaminski

Šta je pravi cilj ruskog embarga na prehrambene proizvode, koji je uveden 6. avgusta 2014. ukazom ruskog predsjednika Vladimira Putina? Da li je to bio odgovor na sankcije, koje je nešto prije toga uvela Evropska unija na vrhuncu realizacije separatističkog projekta „Novorusija“ na istoku Ukrajine? Ili se, pod plaštom odgovora na sankcije iz Brisela jednim potezom prebrisala većina ustupaka u agrarnom sektoru, koje je Rusija učinila 2012, odmah po pristupanju Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (STO)? Nije li cilj da se ruska seoska gazdinstva maksimalno ograde od zapadne konkurencije?

Cilj je isključivanje konkurencije

Uvjeren sam da je upravo ovaj drugi motiv bio glavni i to od samog početka. Doduše, svi su se u Moskvi na početku nadali da će poljoprivrednici u EU, koji su pogođeni embargom, svoje političare izložiti ozbiljnom pritisku kako bi se ukinule sankcije Rusiji. No, to se nije dogodilo. Prije svega zato što gubitak ruskog tržišta (njemački agrarni izvoz u Rusiju se, recimo, prepolovio) nije ni izdaleka tako teško pogodio poljoprivredne proizvođače u EU koji su bili direktno izloženi embargu. Zasluge za to imaju sami farmeri koji su se brzo preorijentisali u svojoj proizvodnji, ali i Brisel koji je na vrijeme uputio finansijsku pomoć. U suštini, dvije godine nakon uvođenja embarga, pogođeni su jedino proizvođači mlijeka. Oni su zapali u vrtlog globalne krize hiperprodukcije, a ruski embargo je tu krizu osjetno zaoštrio. No, ti proizvođači nisu u stanju da promijene politiku Brisela. Tako ovaj cilj Kremlja nije ostvaren.

Ali to, kao što rekoh, i nije glavni cilj. Mnogo važnije je bilo da se podigne moćni zid za zaštitu domaćih poljoprivrednika od svjetske konkurencije. I u toj proteksionističkoj namjeri je Kremlj bio uspješan. I to, prema svom viđenju, toliko uspješno da je ruski premijer Dmitrij Medvedev krajem maja požurio da prije vremena produži „mjere odgovora“. I to ne na godinu dana već do kraja 2017. godine.

Šunka kao izgovor

Ne, to nije bio odgovor na sankcije već ciljana državna politika. Ona je počela još prije aneksije Krima. Koji proizvod je u ruskim medijima postao jedan od simbola embarga? Španska šunka? No, tom delikatesu nije prepriječen put do ruskih trpeza u avgustu 2014. Već pola godine ranije, u januaru, kada je državno nadzorno tijelo pod izgovorom borbe protiv afričkog svinjskog gripa zabranilo uvoz svinja iz svih 28 zemalja Evropske unije. Slučajevi ovog oboljenja su bili registrovani samo na istoku Poljske i u pribaltičkoj oblasti. Neprimjerena oštrina ove mjere je još tada posvjedočila o protekcionističkom, a ne o sanitarnom cilju, tim prije što se dostava iz Bjelorusije nije prekinula, mada je tamo zaraza i dalje trajala. Naprosto, Moskva je smatrala da je došlo vrijeme zaštite ruskog svinjogojstva od strane konkurencije, pošto je država u razvoj ove oblasti tada uložila značajna sredstva.

Povećanje količine, zapostavljanje kvaliteta

Moguće je da mnogi čitaoci ove mjere smatraju opravdanim čak i ako je razlog ustvari prikriven. Sama ideja protekcionizma je u Rusiji daleko popularnija nego u Njemačkoj. To bi, kako vidimo, trebalo priznati kao datost, kao nacionalnu osobenost i tradiciju. Ne bi trebalo da se o tome sudi po kategorijama „dobro“ ili „loše“ već da li funkcioniše ili ne. Količinski gledano, za sada to bez sumnje funkcioniše. Ruske samoposluge su u najmanju ruku u velikim gradovima pune proizvoda kao i ranije, ali većina njih je nastala u Rusiji. Embargo doduše nije doveo do nestašica kao u sovjetsko doba, ali izbor namirnica nije baš velik. Istina, mnogobrojne su primedbe na kvalitet. Recimo, u ruskoj javnosti se vodi burna diskusija o palminom ulju u siru.

Šta ako EU odjednom ukine sankcije?

S druge strane, smanjivanje ponude i konkurencije je u periodu 2014-2015. dovelo do inflacije u prehrambenom sektoru. Rusi po prvi put od 2009. godine više troše na hranu nego na ostale potrepštine, što se objašnjava smanjivanjem njihovog realnog dohotka i poskupljenjima prehrambenih proizvoda. Istina, ove godine, u uslovim daljeg smanjenja kupovne moći stanovništva stopa inflacije se usporava. To znači da će se usporiti i rast cijena proizvoda agrarne industrije, što može uticati na njihovu rentabilnost. Da li će se onda pod tim uslovima ulagati u proširivanje i modernizaciju preduzeća? U poboljšanje kvaliteta? Odluka državnog vrha Ruske Federacije da produži embargo na zapadne proizvode do kraja 2017. namjerava da potakne ulaganja u ovu branšu jer širi horizont planiranja za pola godine i daje biznisu dodatnu sigurnost. Ali šta će se desiti, ako se, kako to želi Moskva, za koju nedjelju sankcije EU prema Rusije jednostavno – ne produže? Ruski ministar ekonomskog razvoja Aleksej Uljukajev je, boraveći krajem maja u Njemačkoj, rekao da će „u tom slučaju biti izmijenjen i režim kontrasankcija“. Uostalom, ruski poljoprivrednici jedva da imaju razloga za zabrinutost. Oni će od evropske konkurencije ionako biti zaštićeni niskim kursom rublje. Osim toga, državne inspekcije mogu uvijek u stranoj hrani naći nekakve nosioce zaraze. Trebalo bi se onespokojiti zbog sasvim druge stvari. Uspjeh nadomještanja uvoza agrarnih proizvoda ruskim proizvodima nisu obezbijeđeni samo protekcionizmom nego i širokom državnom podrškom seoskom gazdinstvu.

Da li će Ruska Federacija zajedno sa svojim regijama smoći snage da i dalje dodjeljuje subvencije poljoprivrednicima u ovom opsegu? Premijer Medvedev je nedvosmisleno stavio do znanja da „novca nema“. Šta će se desiti ako ljudi iz ruskog agrarnog sektora odjednom ostanu bez državnih dotacija na koje su se navikli? Na to pitanje za sada nema odgovora.