1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Ruski dušmani i ruski prijatelji

Viktor Jerofejev19. august 2016

Ko je Rusiji prijatelj, a ko je neprijatelj? Oni koji su do juče bili neprijatelji danas su drugovi – i obrnuto. O tome piše jedan od najpoznatijih ruskih pisaca Viktor Jerofejev.

https://p.dw.com/p/1JlQz
Protesti u Moskvi pred ruskom ambasadomFoto: Getty Images/AFP/K. Kudryavtsev

Pišem ovo na Krimu, gdje sam prispio porodičnim poslom. Krim je sada slavan u cijelom svijetu. Po krimskim putevima na bildbordovima istaknuti su portreti Putina i njegovim izrekama. Izreke se slabo vide, a Putin izgleda kao zamišljen, harizmatičan lider. I kao prijatan i ljubazan čovjek. Gledam ga i mislim – kako to? Pa zar nije lako izračunati ili makar pogoditi da zbog toga što je, kako na Krimu kažu, „Rusija preotela Krim“, ona gubi prijateljstvo, povjerenje i poštovanje najvećeg dijela zapadnih i drugih zemalja.

Dakle, zašto?

Ili nedavni primjer Turske. Ruski turisti su navaljivali tamo u bujucima. Rusija se uz posebnu nježnost slizala sa Turskom. Potom je uslijedilo jedno pa drugo upozorenje zbog toga što su ruski borbeni avioni povredili turski vazdušni prostor. Na kraju – tragedija. Turska se preobraća u smrtnog neprijatelja – do kraja života! Prisjetili smo se turskih istorijskih zlodjela, sve do poslednjeg.

Odjednom se pomiriše. Naglo, kao kavgadžije na ulici. Pustili jedan drugom krv pa otišli na pivo. A ruski narod, koji je, sudeći po anketama, nakon tragedije obaranja ruskog aviona sebi umjesto Ukrajinaca i Amerikanaca zacrtao Turke kao glavne neprijatelje, sada je opet dužan da ih smatra braćom, ako ne po oružju (nekada smo to bili sa Amerikancima) onda po ljetovalištima? I narod pristaje. Dakle, iz toga proizilazi da su u Rusiji prijatelji i neprijatelji uslovni, kao što je uslovan i ruski moral, onako kako je to utvrdio ruski književnik i emigrant Gajto Gazdanov, prošavši kroz užase građanskog rata. Prijatelj i neprijatelj sa istim licem, to je baš komotno. „Hvala ti za juče, a za danas odgovaraš“, pisale su staljinističke novine u doba „Velikog terora“, kada su pored mnogih drugih vlasti likvidirali i stare boljševike. Tu se vidi da se formirala tradicija manipulacije prijateljima i neprijateljima.

No, i prije osnivanja Sovjetskog Saveza Rusija nije imala puno pouzdanih prijatelja. Recimo, Francuska. Bila je neprijatelj, pa prijatelj, pa neprijatelj pa opet prijatelj. Da te zaboli glava. Upravo kao sada Turska.

Zašto je tako? Zašto Rusija ne vjeruje nikome?

To je tako jer je njena vjera različita u odnosu na zapadne i istočne susjede. Ona je u duši mesijanska država. Ima božiju misiju.

Russland Victor Jerofeev
Viktor JerofejevFoto: privat

Kakvu?

Nije važno! Različite misije! Malo ratuje u raznim evropskim revolucijama (19. vijek) malo je i sama revolucionarka, koja, doduše, vrlo brzo skrene na put novog apsolutizma, na početku staljinističkog, a potom, poslije istorijske pauze, i sadašnjeg samodržavlja, kada je apsolutistička vladavina kod komšija odavno izašla iz mode. Rusija se smatra posebnom, ali ne zato što bi joj to pomoglo da živi srećno. Ne, srećno u njoj nikada nisu živjeli. Već po tome što ona ne može biti normalna kao svi drugi.

Naime, da je Rusija bila kao sve ostale zemlje, ne bi se krimska istorija odvijala onako kako se odvijala i sredinom prošlog vijeka i dan danas.

Rusija ipak nije toliko posebna. Ona smatra da je bolja od svih.

Po kojim pokazateljima?

Po nevidljivim pokazateljima duha. I svi koji to ne priznaju jesu – neprijatelji.

Ali to niko ne priznaje. Jedni neće, kao, po tradiciji, Poljaci. Drugi ne mogu da pronađu Monomahovu šapku koja nešto čini nevidljivim. Treći je i ne traže, nego pozivaju Rusiju, ako ikako može, da bude sličnija drugim zemljama, moliću lijepo!

Ali Rusija ne želi da liči na druge. Ni na Kinu, ni na Ameriku.

E, sada je glavni neprijatelj – Amerika. Kina se računa u prijatelje, mada i sama to ne zna. A kada će se napraviti rokada? Niko ne zna. Ali sve je moguće.

Meni su na Krimu juče rekli da su Putinovi portreti uz drumove postavljeni po tajnom naređenju Stejt departmenta. Kako to? Pa tako, jer portreti razdražuju… Ko razdražuje? Portreti! Koga? Razrogačio sam oči.

Potom sam razmislio: ako je Rusija posebna zemlja onda u njoj ima da postoji mišljenje nepotčinjeno neprijateljskoj logici. Mišljenje slobodno od razuma neprijatelja. Rusija je u tome tako silna, da malaksava od sopstvenih duhovnih mogućnosti.

Jednako je važno – izabrati superdušmana. Drugi duž ruskih granica ostaju prosto neprijatelji ili lažni prijatelji. Ali treba uočiti sam korijen zla!

Ponekad je super-dušman bila Poljska. Strašni dušman koji je Rusiji predlagao da sebe pronađe u Evropi. A onda, poslije Drugog svjetskog rata superdušman je postala Zapadna Njemačka. Sovjetski vlastodršci su je jarosno optuživali za revanšizam. I narod je vjerovao. Naime, upravo je Zapadna Njemačka doprinijela činu koji je strašan za Rusiju – ujedinjenju Evrope koja je do tada bila u ovoj ili onoj mjeri u stanju vječnog neprijateljstva.

A sada je najomraženiji dušman – Amerika. I narod je u to takođe povjerovao.

Istina, ne baš skroz.

U Rusiji narod vjeruje vlasti. Mnogo vjeruje. Glasa za nju. Ali joj ne vjeruje do kraja. To je stvarno finesa, posebnost među tolikim posebnostima – da nema duboke vjere u vlast. A nije i da vlast baš vjeruje narodu. Po tome su trenutni inostrani ruski prijatelji i dušmani koje je označila vlast poput strašila u bašti. S jedne strane – baš strašni. A sa druge – ne baš.

No, katkad zbog svih tih finesa dušmansko-prijateljskih odnosa izbijaju svjetski ratovi. I krv pokulja iz ljudi, a ne iz baštenskih strašila.