1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Rusija vetom ponovo zakočila rad UN-a

Rusija je vetom u Vijeću sigurnosti UN-a zaustavila rezoluciju o padu aviona MH17 iznad Ukrajine. Prije toga i rezoluciju o Srebrenici. To je očiti dokaz da pravo na veto nema više smisla, smatra Gero Schliess.

To je bilo i za očekivati. Svojim zahtjevima za uvođenjem UN-tribunala za istraživanje okolnosti oko pada putničkog aviona MH-17 iznad Ukrajine, Malezija i Nizozemska su zajedno sa zemljama koje su ih podržavale u tom naumu, Rusiju napokon htjele natjerati da se uključi u rasvjetljavanje ove nesreće. No Moskva je ovom planu dala crveno svjetlo. Nakon što je Rusija početkom jula blokirala rezoluciju o genocidu u Srebrenici, sada je svojim vetom zaustavila i rezoluciju o padu malezijskog aviona.

17. jula 2014. 298 putnika je brutalno ubijeno tokom prelijetanja Ukrajine. I dok većina zemalja, na čelu sa SAD-om, za obaranje aviona krivi proruske separatiste na istoku Ukrajine, Moskva krivnju svaljuje na ukrajinsku vladu u Kijevu.

Nije prva blokada

Skandal je u tome što Ujedinjeni narodi dosad nisu uspjeli imenovati odgovorne za tragičnu pogibiju putnika. Izvješće jednog stručnog povjerenstva koje je sastavilo Vijeće sigurnosti, još uvijek nije gotovo. Istražno povjerenstvo sačinjeno od stručnjaka iz Malezije, Australije, Belgije i Ukrajine nije u stanju dovršiti izvješće zbog nedostatka suradnje Rusije i separatista. Ruski veto ne ulijeva nadu da bi se u tom stavu nešto moglo promijeniti.

Schliess Gero Kommentarbild App

Gero Schliess

Unutar samo mjesec dana Rusija je tako spriječila donošenje dvije rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a. Možda su to vijesnici jednog dubljeg i dugotrajnijeg sukoba? U svakom slučaju se više ne može isključiti da se u Vijeće sigurnosti vraća turbulentna i konfrontaciji okrenuta atmosfera kao u vrijeme Hladnog rata.

Rasprava koja je uslijedila tokom glasanja o malezijskom prijedlogu rezolucije ne obećava ništa dobro. Činjenica je da je najvažnije tijelo UN-a ponovo bolno zakazalo. Njemu nije pošlo za rukom pozicionirati se u odnosu na jedno od najvažnijih pitanja.

Veto kao politički instrument

To nije usamljen slučaj, nego samo aktualno stanje stvari nakon čitavog niza propuštenih prilika. I nije samo Rusija ta koja manipulira svojim pravom na veto. Kada je Izrael prošle godine tijekom sukoba u Gazi prekomjerno upotrijebio vojna sredstva, što su na svojoj koži osjetile stotine palestinskih civila, Sjedinjene Američke Države su bile te koji su svojim vetom spriječile rezoluciju UN-a kojom se trebao osuditi Izrael. Rusija opet svojim vetom do dan danas blokira rezoluciju koja bi mogla okončati prolijevanje krvi u Siriji i koja bi jasno osudila kršenje ljudskih prava režima predsjednika Asada. Činjenica da su SAD, Rusija i ostale članice Vijeća sigurnosti UN-a tada postigle dogovo oko uništavanja sirijskog hemijskog naoružanja, zvuči kao ohrabrenje. No, UN je time ostao daleko ispod zadanih ciljeva.

Kolektivnim ćutanjem u vezi egzistencijalnih pitanja i opasnih sukoba, Vijeće sigurnosti UN-a je samo sebi naškodilo. Ako se po pitanju autoblokade kroz pravo na veto ništa ne promijeni, glasovi koji dvoje oko svrhe postojanja ovakvog jednog gremija, bit će sve glasniji. I to s punim pravom. Kome je uopće potrebno Vijeće sigurnosti kod kojeg je sigurno samo jedno: samoblokada.

Pravo veta više nije u skladu s vremenom

Reforma UN-a je više nego potrebna. Pravo na veto, koje proizlazi iz iskustava Drugog svjetskog rata, više nema veze s vremenom u kojem živimo. No bezbrojno puta ponavljani zahtjevi za reformama nisu čak ni dospjeli u prostoriju Vijeća sigurnosti. Teško je očekivati da će se SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Kina same pomaknuti sa svojih vodećih pozicija. Svaki reformski prijedlog, koji bi im mogao uskratiti pravo na veto bi vodeće sile blokirale. I to upravo tim istim vetom.

Najnoviji prijedlog Francuske bi mogao biti dobar početak. Francuzi, poučeni katastrofama poput genocida u Ruandi, traže da se u takvim vanrednim slučajevima ukine pravo veta. To bi Vijeću sigurnosti pomoglo da, odlukom većine u vijeću, može djelovati u slučajevima poput humanitarnih katastrofa. No pogled na dugi niz propalih pokušaja reformiranja Vijeća sigurnosti daje razloga za pesimizam. Čak i ovaj oprezni pokušaj promjena bi mogao zapeti u zupčaniku egoistične politike vlastitih interesa.