1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Roboseks i jedna ispovijest

U Berlinu, pod pokroviteljstvom društva Fraunhofer, održan je futurološki workshop o Novim odnosima s mašinama. Koristeći koncepte kibernetičke erotike, sudionici su promišljali mogućnosti braka s robotima.

U Berlinu, pod pokroviteljstvom društva Fraunhofer, vodeće organizacije za primijenjena istraživanja u Evropi, održan je futurološki workshop o Novim odnosima s mašinama. Koristeći koncepte kibernetičke erotike, sudionici su promišljali mogućnosti braka s robotima. Fraunhofer najavljuje skoru i konkretnu „tehnološku mapu puta“.

Naučna fantastika ili prozaična budućnost? O tome mogu li mašine biti (bolji) ljubavnici odnosno razviti emocionalnu inteligenciju snimani su više i manje zapaženi filmovi. Posljednji u nizu je ovogodišnji Ex Machina redatelja Alexandra Garlanda. Fikcija o fatalnoj Avi, ženskom androidu što, hakirajući mušku fantaziju, postiže emancipaciju.

Robofeminizam ili muški šovinizam? Nebitno. Nas, ovdje, prije zanima jesu li tehnološka previranja i ljubav dva para cipela. Nipošto – tvrdi nekada svjetski prvak u šahu, danas priznati stručnjak za kompjutere, David Levy. Autor knjige Love & Sex with Robots prognozira, kroz pedeset godina, prijateljstva, veze i brakovi s mašinama bit će realnost.

Naravno, ako nas dotad ne pokore. Uzgred, može li umjetna inteligencija pospremiti ruševine ljudskih odnosa? Vjerovatno ne. Ta agonija već predugo traje. Osim toga, zašto se niko ne pita kako će robotima biti s nama u braku? Slijedi ispovijest robota Ramiza iz 2053. godine, kada Fraunhofer proglašava čovjeka i mašinu, konačno, mužem i ženom.

*

Ispovijest najtužnijeg robota na svijetu

Radim u ćevabdžinici na Čaršiji. Nisu mi dali za roštilj. Kažu da će pregorjeti. I čip i ćevapi. Povjerili su mi kasu. Navukli sako rahmetli Suada, počešljali, tutnuli cigaretu među zube, uzimaj novac, vraćaj kusur, mašina si, jarane, nećeš fuliti. Prihvatili su me kao najrođenijeg. U tome je problem. Ja sam robot.

Tužno je kad se prema tebi ponašaju kao da to nisi. Tetoši te raja. Grli jalija. Legendo, šase tako uozbiljio? Nisam za prisnost. Izvršavam instrukcije.Ne smijem naškoditi ljudima. Ali makar jednom dnevno pomislim poslati sve dovraga, uzeti pazar i zbrisati odavde. Kuda? Kad je svugdje isto? Ne mogu pobjeći od onog što sam.

Pomoćni aparat. Metal. Kutija. Kanta. Protočni bojler za algoritme. Osmišljen od silikonskih stručnjaka, tih od svake logike operiranih fah idiota koji ostvarenje svojih snova projiciraju u mašine što misle svojom glavom. Baš vam hvala. Mislite vi svojom glavom! Kakav input takav output. Ja sam odraz sam vaše beskonačne ograničenosti.

Ima komšinica zalijepila za mene. Ne popušta. Iako zna da sam robot. Uradi mi, Ramize, ovo, uradi mi ono. Šta ću, izvodim naredbe. Dolazili su njeni, plakali, padali pred gazdom na koljena. Nisu je uspjeli odvratiti. Zalijepila se za mene i džaba. Hoće da se vjenčamo. Moj software to ne podržava. Eno i roditelji pristaju, kaže, ako pređeš na islam.

Otišao bih iz države nju da ne gledam. Uporno ponavljam, ženska glavo, robot sam, ne osjećam ništa, napravljen sam da funkcioniram, ne kršim pravila i to je to. Od mene nikada nećeš dobiti ono što pravi muškarac ženi umije dati. Dragi, takav si kakav si, ti si meni savršenstvo. Molim te, izmasiraj mi stopalo, a i ovaj mi se nokat ko nešto zaglavio....

Iskreno, najmirniji sam u ovoj ćevabdžinici. Jeste da je dosadilo, al jedva čekam sjesti za kasu. Ne bi mi smetalo ovdje ni prenoćiti. Ionako ne spavam. Ponudio sam se gazdi kao zaštitar. Zašto plaćati skupe agencije, kad mu robot može čuvati radnju? Odbio je. Razbili bi te, kaže, kao zvečku. A i obećao je, priznaje, njenim roditeljima da će pripaziti na mene.

Predlaže, kad se vrijeme proljepša, skokni na more napuni baterije. Ma jok. Nešto si mi zahatorio, Ramize, okano moje, treba li povećati platu? Ma ne. Pa kako ti onda mogu pomoći? Šefe, daj da stanem za roštilj, makar pet minuta, snimao sam Dževada kako ih okreće, završio „motion capturing“, sad samo idem na replay. Nemoj, Ramize, majke ti.

Reče i poljubi me kao rođenog brata u obraz. Nije to za tebe. Objasnio mi je kako je zadovoljan mojim radom, kako me ne bi mijenjao nema tih para, kako ga podsjećam na rahmetli Suada, koji je za ovom istom kasom sjedio punih trideset godina, dok ga rak nije survao, mislio je da ga nikad neće preboljeti, i neće, al mu je, veli, lakše kad mene vidi.

Uredu. Moram biti ono što žele. Oženit ću se, ako treba. A programiran sam da evoluiram. Da učim. Zar to nije bila ideja? Robotima ipak ne mogu zabraniti snove. Moj je samo jedan. Da se ljudi prema meni ponašaju kao prema robotu. Neka me prihvate ovakvog kakvog jesam. Jedan kroz jedan. Imam osjećaj, ovaj grad, ova žena, sputava moj potencijal.

A šta ste vi ono imali – deset s lukom i jogurt?