1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Retorička pišanja

19. novembar 2011

Dobar osjećaj. Osim olakšanja osjećaš i moć, jer eto, stojiš, pišaš kao čovjek a ne kao žena. Ne treba ti puška da bi nišanio ni pero da bi šarao, u pišačkom si stroju, u društvu pišaca, i pišaš na upaljenu svijeću.

https://p.dw.com/p/13DG1
"Mali crtež na trećem krajniku keramičkog ždrijela..."
"Mali crtež na trećem krajniku keramičkog ždrijela..."Foto: DW

Ulaziš zapadnoevropski aerodomski pee-shop toalet, u kome se sve cakli i miriše (kako se ne cakli i ne miriše većina soba u balkanskim bolnicama!), raskopčavaš se iznad luksuznog pišoara i predaješ užitku. Ne obraćaš pažnju, u prvim minutama (da, dugo si trpio, odužilo se čekiranje tvoje moralno-putničke podobnosti) na mali crtež na trećem krajniku keramičkog ždrijela.

Dobar osjećaj. Osim olakšanja osjećaš i moć, jer eto, stojiš, pišaš kao čovjek a ne kao žena, muško si, imaš se za šta uhvatiti, ne treba ti puška da bi nišanio ni pero da bi šarao, u pišačkom si stroju, u društvu pišaca, i pišaš na upaljenu svijeću.

Misliš li, dok pišaš? Pitaš li se, dok pišaš, naprimjer, je li to privilegija, stajati i pišati u prosvetiteljstvo kao metu? Zabavljaju li se i žene na neki sličan način, ili je njima zabavnije brisati Tvoje promašaje?

Razmišljaš li o tome, dok mlaz po caklu šara, zašto je na meti tvoje mlaznice baš svijeća a ne nešto drugo. Kome je duhovito i zabavno da ljudi mokraćom simbolično gase svjetlo? Da li bi jednako smiješno bilo i da umjesto simbolu znanja pišaju po simbolu fašizma? (Umjesto svijeće - svastika).

City Pissoir
Foto: dpa

Ili dok pišaš promašuješ poentu: na djelu je afirmacija a ne protureformacija. Toaletni umjetnik iz pišoara poručuje da se prosvjeta i znanje ne mogu utrnuti, ma koliko patrijarhat davao sve od sebe da ih ugasi. Prosvijećen tom spoznajom zamišljaš umjesto svijeće križ, katolički ili NATO-lički, svejedno. I razmišljaš: da li bi se urin s jednakim optimizmom odbijao od logo apple-a ili od šestokraku zvijezdu?

Ili postmodernizam ne piša u usta koja ga hvale?

U svakom slučaju ideja zaslužuje pažnju domaćih marketinških agencija. Ako se uskoro zalihe pučke gluposti iscrpe (iako se ponekad čini da su beskonačne, jer su samoobnovljive) prodaja političkih ideja putem roba široke potrošnje moraće potražiti druge resurse. Mržnja se, među njima, čini najboljim izborom.

Da neko na fudbalskim stadionima ukrasi pišoare sličicama grbova protivničkih klubova navijači bi jedva dočekali poluvrijeme da ex-hajnekenom iskažu bratoubilačku ljubav. A kad bi grbove mrskih klubova zamijenio portretima stranačkih lidera, navijači bi stajali u redovima ispred pišoara kao ispred glasačkih kutija.

WTO Jack Sim
Foto: picture-alliance/dpa

Koliko bi babine bile veselije kad bi dobri Bošnjani mogli na njih nositi kao poklone tute/noše s čijeg dna buduće birača gleda Mile, ili Zlaja, ili Suljo ili Dragan!

Kakav bi užitak roditeljima pričinjavalo otvaranje pampersica ukrašenih s unutrašne strane kandidatima za koje ni mrtvi ne bi glasali!

Razmišljaš, dok zadnjim kapima zlatne tečnosti škropiš crtež upaljene svijeće na keramici pisoara: možda bi i tiraž novina skočio da poklanjaju, umjesto tv-programa, tetovažu za keramiku, sa simbolima političkih protivnika. Otisneš je na šolju i onda sereš i glasaš istovremeno. Zamisli papirnu maramicu s istim likom; ko ne bi poželio da mu se mozak pretvori u slinu?

Nije li to cilj pišanja na svijeću?

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić