Registracija u "državi radara"

You'v got a blackmail

Sinoć kad se vraćah iz toplih kafana,

prošo sam na žuto, tako mi imana.

Kad tamo u hladu, kraj ceste u strani

sa kamerom radar stajaše na grani.

Ja kakva je čusta! Tako mi imana,

stid je ne bi bilo da je kod sultana.

Pa još kada blješće na sve što se kreće,

ni hodžin ti zapis više pomoć' neće!

Nazvo bih joj selam. Al' tako mi dina,

nevidljiva bješe prelijepa mašina,

U srebrn je bromid moju sliku dala,

pa niz cestu druge slikati je stala.

S CIPS-a vjetar puhnu, niz redove guste

razveza mi kaznu i kamate puste

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

kad mi tako dođe šta je disciplina.

Država me samo pogledala mrko,

niti haje, alčak, što pod njome crko'!

To se vlasnicima i vlasnicama automobila dešava sve češće. Obave tehnički pregled, skupe novac za registraciju, plate osiguranje, isplaniraju putovanje, rezervišu smještaj, i onda umjesto saobraćajne dozvole dobiju obavijest da nisu platili nekakvu kaznu i da, dok tu obavezu ne izmire, od registracije (i godišnjeg odmora) nema ništa.

Država je smislila efikasan način da stane ukraj izbjegavanju plaćanja kazni i na prvi pogled to je za svaku pohvalu. Dobro je znati da s propisima nema šale ali je gorko kako vlast koristi ucjenu kao legalno sredstvo da namakne i koju marku više. Naime, s tuđom imovinom u svojim rukama (bez registracije auto vrijedi samo na otpadu, i u dijelovima) država je zaključila da je gubitak vremena slati okrivljenima i osuđenima presude i dokaze (npr. fotografije koje dokazuju počinjeni prekršaj, npr. prekoračenje dozvoljene brzine, snimljen radarskom kamerom). Zašto bi to činila, kad će svakako doći maca na vratanca. Nego vodi i zaključuje proces bez okrivljenog i onda ga zaskoči kad mu nije do pravde nego do godišnjeg odmora.

Kamere i radari

Registracija auta tako sve više liči na probu za izlazak pred Onoga (koji sve vidi i sve zna). Živiš svoj mali život, tu i tamo nešto zabrljaš, naprimjer voziš 70 tamo gdje se smije 50, tu i tamo učiniš nešto dobro, naprimjer povezeš autostopera, a onda kucne sudnji čas. Po svemu što znaš, nisi gazio ljude, nisi krao aute, nisi satirao zelene površine, nisi ispuštao ulje na asfalt, zaslužio si raj, pa makar ličio na Neum, i trajao deset dana. Ali Ona Koja Sve Vidi I Sve Zna ne misli tako, jer ona za razliku od tebe ima kamere i radare i ne oslanja se na nepouzdano ljudsko sjećanje.

Nije bez ikakve veze to da je u Bosni sve više vjernika i sve više kamera. Iako bi trebalo biti suprotno, u državi čiji se građani nadimaju od vrline. Ali izgleda da je ta pobožnost stvar konfenkcijska, kao odjeća za izlazak, pa je onda normalno da se moral malo razgaći kad umakne oku s kule stražare.

Međutim, kako to onda da nema kamera i na drugim mjestima? Iznad pješačkih prelaza, na primjer. Koji bi to tek prihod u budžet bio, da se svakom građaninu i građanki, kad dođe po ličnu kartu, predoči album s fotografijama in flagrante!

Ekonomista amater i laik za fiskalnu politiku, ali ipak domaćin koji sastavlja početak s krajem mjeseca i ne ostavlja dugove iza sebe, može sebi dozvoliti jednu malu skicu ekonomskih i političkih prilika u domovini Bosni i Hercegovini.

Prihodi: 1. Krediti 2. Dijaspora 3. NGO 4. Turizam 5. Proizvodnja (ekonomista amater ne može se sjetiti još nekog).

Rashodi: 1. Reprezentacija 2. Administracija 3. Zdravstvo 4. Školstvo 5. Sudstvo 6. Policija 7. Vojska... 98. Izbori 99. Popis 100. Stranke (spisak nepotpun).

Prvo što laiku pada u oči jeste da rashoda ima mnogo više od prihoda. Pri čemu se prihodi smanjuju, a rashodi rastu. A smanjuju se jer dijaspora šalje sve manje novca; kriza je i kod njih sve veća, raste skupa s djecom. Pritom su i razlozi za dolazak i trošenje para u domovini vremenom otanjili; stari su roditelji umrli, zubi se popravili, gruntovi i katastri sredili, ibrici, džezve, gusle i sahani pokupovali. Ni kod stranih plaćenika (tzv. NGO) ne stoje stvari bolje: potrebitih je u Africi i na Bliskom istoku sve više, karitativni kapital seli se polako u zone zahvaćene obnovom i izgradnjom. Cijeli nevladin sektor zavisiće ovdje uskoro samo od rijetkih perača para koje stvarni rezultati njihovih filijala u srcu brdovitog Balkana nikada nisu stvarno interesovali. A najgore je stanje u proizvodnji: investicija sve manje, nezaposlenih sve više, krediti sve skuplji a reprogramirane kamate sve veće...

Slamka spasa

U takvim prilikama, u kojima građani još uvijek koriste ulice i ceste u svojstvu vozača i pješaka, indulgencija kao izvor prihoda čini se slamkom spasa za državu koja je Partiju zamijenila Crkvom.

Time bi se ne samo potvrdila janusovska priroda njene sekularnosti nego i značajno osvježila presahla kasa. Cijedeći iz naroda novac kao Marko Kraljević vodu iz suhe drenovine, stranke na vlasti osigurale bi minimum sredstava za održavanje svog aparata na životu.

Prije svega, investicijama u još kamera. Treba pokriti parkove, haustore, izletišta, treba postojanje Svevidećeg i Svemogućeg učiniti vidljivim i materijalno opipljivim, treba povećati rezoluciju, da se vidi svaki detalj, svaki odraz u zjenici oka!

Nije li rečeno: strah je kičma morala?

Građanin s rezervacijom smještaja uglavljenom u sve preostale slobodne dane godišnjeg nema puno izbora: ili da se zainati i kao Cankarev sluga Jernej krene u bitku za svoja prava ili da klepi ušima i plati kaznu s kamatama, priznajući da pred hladnom tehnikom u kombinaciji sa bezličinom administracijom čovjek nema nikakvih šansi. Šta kao primjer ponuditi djeci dok s maskama za ronjenje sjede ispred televizora na spakovanim koferima?

Autor: Nenad Veličković

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić