1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Reggae za hrvatski identitet

Članovi benda Coffeshock Company iz austrijskog Gradišća (Burgenland) žele svojom glazbom ukazati na položaj gradišćanskih Hrvata u ovoj austrijskoj pokrajini. I raditi na jačanju njihovog identiteta.

default

Coffeeshock Company

„Najveći cilj nam je, naravno, da postanemo što popularniji i da se ljudima sviđa to što radimo. Ako ljudi ne vole tvoju muziku, možeš svirati kod sebe u kuhinji. Nitko te neće čuti, a ni tvoje poruke i sve ono što muzikom želiš reći“, kaže Manuel Bintinger, frontman sastava Coffeeshock Company iz austrijskog Gradišća. Na stolu su pivo i cigarete, mjesto susreta je jedan alternativni bečki klub, vunene kape podsjećaju na Boba Marleya, a gitare su, tvrdi gitarist Marco Blascetta, dovoljno dobre samo ako su stare preko 20 godina.

Band Coffeeshock Company

Marco Blascetta i Manuel Bintinger

I o ljubavi i o društvenim problemima

Sve je, dakle, onako kako zapravo i treba biti kada je u pitanju jedan rock bend, s tim što je već nakon nekoliko trenutaka razgovora potpuno jasno da ove mlade ljude ne zanimaju samo zabava i slava, već da imaju i druge ciljeve, definirane njihovim političkim stajalištima. „Pjevamo naravno i o ljubavi, ali uvijek imamo nešto reći o sistemu i kapitalizmu. Odnosno, nešto protiv sistema i protiv kapitalizma. Naši tekstovi se bave i npr. trenutnim stanjem u Europi. Imamo krizu, ljudi su nezadovoljni i desničarske stranke postaju sve jače. To nije dobro, jer ti ljudi siju mržnju, daju neka prazna obećanja i mi se trudimo da ljudi barem malo razmisle o tome i da shvate da su oni glas naroda, a ne neki političari - i da se probude“, kaže Manuel.

Band Coffeeshock Company

Coffeeshock Company

Bend Coffeeshock Company postoji nepune dvije godine, no već sada je na austrijskoj muzičkoj sceni ostavio zapažen trag. Ima šest članova – dvije gitare, bas, bubanj, klavijature i vokal - ono što sviraju je mješavina reaggea i rocka, veliki idoli su im bosanskohercegovački bend Dubioza Kolektiv, dok pjesme, osim na njemačkom, engleskom i talijanskom jeziku, pišu prije svega na jeziku manjine kojoj pripadaju - jeziku gradišćanskih Hrvata. S jednom takvom kompozicijom pod nazivom „Gusla“ nedavno su na Liet-festivalu u Italiji osvojili nagradu publike.

Prednost je znati jezik više

„Liet festival je natječaj za grupe koje pjevaju na jeziku svoje nacionalne manjine, u našem slučaju to je gradišćanski hrvatski. Nastupale su skupine iz Irske, Italije, Austrije i Rusije, a od 50 grupa mi smo bili prvi i dobili smo nagradu publike. Mi smo Austrijanci, mi ovdje živimo, ovdje smo odrasli, ali imamo veliku prednost jer smo i gradišćanski Hrvati. To je za nas na svaki način pozitivno, jer znamo jedan jezik više i to je naš jezik koji je drugačiji nego hrvatski koji se govori u Hrvatskoj ili u Bosni. To je nešto naše, nešto posebno i mi u bendu i razgovaramo na tom jeziku“, objašnjava gitarist Marco Blascetta i dodaje kako ga košta priličnog truda da pri ovom razgovoru govori standardni hrvatski jezik.

Ako bi govorio instinktivno, objašnjava Marco, koristio bi dosta njemačkih riječi: „Ako se ja sad po gradiščansko pominam, onda to za lude more bit teško za razumit, kad mi mišamo malo nimškine riči i ča se pri nas mnogo toga veli po nimški.“

Malo ih je, al' ih ima

Liet International 2011

Liet International 2011. u Udinama donio je nagradu publike Coffeeshocku

No upravo ovaj jezik bilo bi važno spasiti i zadržati, jer ga i sami gradišćanski Hrvati govore sve rjeđe, tvrde članovi benda. Hrvati u Gradišću često su, naime, izloženi diskriminaciji od strane njihovih sugrađana koji govore samo njemački jezik. Mnogima u austrijskom Burgenlandu, objašnjavaju Manuel i Marco, i danas smetaju dvojezični nazivi naselja, djeca se u školama često ne usuđuju govoriti hrvatski jezik, pa se tako s vremenom veliki broj njih asimilirao. „Mislim da je položaj gradišćanskih Hrvata dosta kompliciran“, objašnjava Manuel. „Poznajem dosta ljudi koji imaju problema s identitetom, koji su odrasli sa mnom, ali uopće više ne pričaju gradišćanski hrvatski. Možda imaju neke komplekse, i ne znam zapravo što je problem. S druge strane imamo dosta folklorističkih elemenata u kulturnom životu gradišćanskih Hrvata, puno tamburica, puno plesova i mi želimo napraviti nešto novo. I to je naš veliki cilj, da s jedne strane obogatimo kulturu, i da, s druge strane, damo jedan znak da smo mi gradišćanski Hrvati još tu. Da nas, istina, nema više tako puno, ali da smo još uvijek tu.“

Autor: Emir Numanović

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić