1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Referendumom do istine

29. mart 2017

Referendum o pristupu Turske EU koji je najavio Erdogan bio bi kraj perspektive ulaska Turske u EU. Brisel bi, kada je riječ o proširenju zajednice, trebalo da se orijentiše na Zapadni Balkan, smatra Zoran Arbutina.

https://p.dw.com/p/2a85l
Türkei Antalya Erdogan Türkisch-Britisches Forum
Foto: picture-alliance/abaca/Y. Bulbul

Znamo kako je to kada ubjeđenje koje smo dugo čuvali za sebe konačno bude izrečeno, kada se činjenice nazovu pravim imenom, kada se izgovori istina – to rasterećuje, oslobađa i može da stvori novu energiju. I odnosi se podjednako na pojedince i na društvo, na privatni i politički život.

Sada je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan u jednoj od svojih brojnih tirada protiv Evropske unije najavio da razmatra mogućnost održavanja još jednog referenduma, i to o pristupu EU. Naravno, tek posle referenduma koji se održava 26. aprila, kojim on želi da bitno proširi svoja predsjednička ovlašćenja. Prijetnja je više nego očigledna: turski narod bi mogao da traži da se obustave pristupni pregovori sa EU.

Priča bez kraja - već više od 50 godina

Time bi perspektiva ulaska Turske u EU bila definitivno okončana, a sa njom i mogućnost da se u EU integriše zemlja sa 78 miliona stanovnika i bruto društvenim proizvodom od 735 milijardi dolara i sa ogromnim strateškim značajem. Tursko-evropski projekat je sada već star više od pola vijeka: još 1959. je Turska prvi put tražila pristup, a već 1963. joj je u okviru takozvanog Sporazuma iz Ankare stavljeno u izgled članstvo u EEG. A od prije 12 godina se o pristupu i formalno pregovara – nekad uz manje, nekad uz više angažovanja.

Arbutina Zoran Kommentarbild App
Zoran Arbutina

No, ti pristupni pregovori ni turskoj ni evropskoj strani nikada nisu zaista prirasli za srce. Ankara od početka pregovara uzdržano – strahujući od reformi koje pristupni proces nosi sa sobom. A među Evropljanima je vladala velika uzdržanost koja je išla i do otvorene odbojnosti prema zemlji sa evidentnim demokratskim deficitima, u kojoj je pravna država vrlo rastegljiv pojam, uz to i obojen islamom. Dvije strane su se godinama više gledale s nepovjerenjem nego što su stvarno pregovarale i jedna drugu vide više kao protivnike nego kao partnere.

Među građanima, posebno u EU, nikada nije bilo većine za pristup Turske. Najveći broj njih smatra da zbog velikih vjerskih i kulturnih razlika Turskoj nije mjesto u EU. Poslije oštrih reakcija na neuspjeli puč prošlog ljeta, takvo mišljenje se pretvorilo u uvjerenje rasprostranjeno od Stokholma do Atine.

Nema žalopojki

Znajući to, ne čudi što Erdoganova najava od subote nije izazvala velike žalopojke EU. Jer, iza te najave, upakovane kao prijetnja, krije se spoznaja koju dijele mnogi u Turskoj i u Evropskoj uniji: projekat turskog članstva u EU je od početka bio nategnuta misaona konstrukcija. Ona nema neophodnu podršku građana ni u Turskoj ni u EU.

Zato je dosledno i pošteno da se to konačno tako formuliše i izgovori. Pogled istini u oči prija i donosi olakšanje. A taj korak može da oslobodi nove energije i svakom od učesnika da novi polet. Turska bi mogla da preispita svoju ulogu u regionu i nanovo definiše svoj odnos sa EU. A EU bi, s jedne strane, mogla da razjasni svoj odnos sa tim važnim geostrateškim, ekonomskim i vojnim partnerom, a s druge strane, da svoje težnje ka proširenju usmjeri tamo gdje su one društveno i politički neophodne; tamo gdje privlačna snaga pristupa EU još uvijek može da pokrene temeljne reforme – u ponovo uzburkanom regionu Zapadnog Balkana.