1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Razvod mješovitih brakova na EU način

Svake godine u EU sklopi se oko 300 hiljada brakova među supružnicima različitih nacionalnosti. Skoro polovina njih završi razvodom. Uz sve prateće, javlja se i problem na osnovu zakona koje zemlje će razvesti brak.

default

300 hiljada brakova se sklopi godišnje, ali u 140 hiljada slučajeva dolazi do razvoda

Ako se supružnici iz Njemačke i Francuske, koji žive i rade u Belgiji, razvode, koji je od zakona tri spomenute zemlje nadležan za njihov slučaj? Poslanica Evropskog paralmeta, Evelin Gebhard, iznosi i konkretan primjer: „Jedan Poljak, koji je bio oženjen svojom sunarodnicom, radio je u Švedskoj i tamo podnio zahtjev za razvod braka, bez da o tome obavijesti svoju suprugu koja je tada živjela u Poljskoj. Brak je razveden u Švedskoj, a ona je ostala sama sa djecom u Poljskoj. To je nešto što je neprihvatljivo.“

Symbolbild Streit Paar Mann Frau Flash-Galerie

U slučaju razvoda braka, zakoni članica EU se razlikuju

Zemlje EU dugo i bezuspješno pokušavaju da se dogovore o zajedničkim pravilima o razvodu, kada se radi o partnerima koji imaju različita državljanstva ili kada žive u zemlji koja nije matična nijednom od njih. Pravila o razvodu uveliko se razlikuju širom EU - nordijske zemlje su najliberalnije po tom pitanju, većinski katoličke zemlje konzervativnije, dok Malta uopšte ne dopušta razvod. U Danskoj, Letoniji, Irskoj, Finskoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji i na Kipru uvijek primjenjuju sopstvene zakone prilikom razvoda stranih državljana. Ovakave zakonske razlike, često i kontradikcije, dovode do pravne nesigurnosti, ali i zloupotrebe, gdje jedan od supružnika podnosi zahtjev za razvod u onoj zemlji čiji mu je zakon najnaklonjeniji.

Nova pravila

Symbolbild Spanien übernimmt das EU Präsidentschaft von Schweden

Švedska ima jedan od najliberalnijih zakona za razvod braka u EU

Evropska komisija je još 2006. pokušala da harmonizuje zakone koji bi se primjenjivali na razvode sa međunarodnom dimenzijom. Švedska je blokirala takav prijedlog, ne želeći da se na njene građane primijeni zakon manje liberalan od njihovog sopstvenog. Kako konsenzusa unutar EU po ovom pitanju nema, deset država članica tražilo je od Evropske komisije da predloži zakonske reforme koje bi se odnosile samo na zemlje koje na njih pristanu. Tako je prvi put u istorije Evropske unije, Evropska komisija, upravo po pitanju brakorazvodnih binacionalnih parnica, predložila mehanizam „pojačane saradnje“ među pojedinim članicama Unije.

Nadajući se da će do 2011., kad bi ovaj zakon trebalo da stupi na snagu, broj zemalja članica koje će ga primjenjivati porasti sa sadašnjih deset, komesarka za pravdu i fundamentalna prava, Vivijana Reding objašnjava nova pravila: „Ukoliko jedan par može da se dogovori koji će se od nacionalnih zakona primjenjivati u njihovoj brakorazvodnoj parnici, onda će on biti primijenjen pred bilo kojim sudom. Ako supružnici ne mogu da se dogovore, onda će sud, pred kojim je podnijeta brakorazvodna parnica, prvo utvrđivati nadležnost po mjestu boravka para, zatim po mjestu boravka jednog od supružnika, zatim po njihovoj zajedničkoj nacionalnosti. Ako ni jedan od tih kriterijuma ne bude primjenjiv, tek onda će se odlučivati po pravilima suda gdje je zahtjev podnijet.“

Porast broja razvoda

Posljednja dekada pokazala je da raste procenat razvoda u Evropskoj uniji. Kako je primjetna i razlika u tom procentu između zemalja članica, mnogi su skloni da za povećen broj razvoda optuže i liberalne zakone u toj oblasti u pojedinim zemljama. Postavlja se i pitanje da li će nova evropska zajednička pravila uspjeti da pomognu u rješavanju ove inače kompleksene životne situacije, bez obzira na prostor i porijeklo. Bilo kako bilo, ukoliko se usvoje od strane kvalifikovane većine zemlja EU i dobiju podršku Evropskog parlamenta, nova brakorazvodna pravila biće pored evrozone i šengenskog prostora, još jednan slučaj gdje će se pravila unutar EU primjenjivati samo na određenu grupu zemalja.

Autor: Marina Maksimović

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić