1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Razglednica iz Srebrenice - Kao kod svojih ljudi

Tog vrelog junskog popodneva, nakon 20 godina, susrela sam se ponovo sa ovim gradom. U međuvremenu, Srebrenica je doživjela genocid, svoje stradanje, a mi svoje u opkoljenom Sarajevu. Nismo dobro prošli ni mi ni oni.

default

Srebrenica

Izlazim iz malog, uzavrelog, autobusa u Srebrenici. To je sami centar, raskršće dvije glavne ulice. Putnici do posljednje stanice smo samo jedna djevojka i ja. Znam da u Srebrenici više ne radi hotel „Domavija“, ni Guber banja. Pred posljednji rat u BiH, Srebrenica je bila među najrazvijenijim bh. opštinama, sa naprednim zdravstvenim turizmom, a danas, putnici namjernici poput mene, moraju da traže privatni smještaj.

Doduše, ta vrsta smještaja sasvim dobro je funkcionisala i prije rata, jer svi koji su željeli da dođu u Srebrenicu nisu mogli da stanu u „Domaviju“ i Guber banju. Kakva li su to sretna vremena bila! „Odvešću vas do moje Suade. Stanovala sam kod nje tri mjeseca“, kaže Ajla Selimadžović, koja je doputovala sa mnom.

Centar Srebrenice

Centar Srebrenice

Idemo ulicom Crni Guber, i taman kad je uspon postao naporan, a psi lutalice iza nas odustali, ugledam lijepu spratnicu sa kaldrmisanim prilazom i nasmiješenu vlasnicu Suadu Siručić. Prima me kao najrođeniju, iako se vidimo prvi put u životu.

Srebrenica se promijenila

Sjetno je lijepo lice moje stanodavke, ali mislim kako svi u Srebrenici, sigurno imaju taj izraz lica koji kao da govori: „Eh, da se samo to nije dogodilo.“ Odmah su preda mnom ručak i kafa i sve što spada, ali, tako je to u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ako dolazite iz daleka, iako vas ne poznaju, smiještaju vas za sofru i sve što se zatekne u kući, začas je pred vama. Toga nema nigdje na svijetu, osim u ovoj lijepoj, nesretnoj zemlji.

Suada Siručić

Suada Siručić

Uz kafu, Suada otvara dušu. „Nema svijeta, to je glavni problem Srebrenice. Nema posla, ništa se ne otvara. Fabrike su uništene, zatvorene. Ljudi su ostali bez posla jer je to sve rasformirano. Mladi bi se vjerovatno vratili, došao bi neko, ali kako?“ pita se Suada, a nema nikoga da odgovori. Zatim nastavlja: „Moj muž se vratio među prvima, 1999. godine, a sin 2002. godine. Ali, vidite li vi ovu prazninu? Srebrenica se promijenila, sve to ubija čovjeka. Moj muž se ubio prije tri mjeseca. Radio je u opštini, obnovili smo kuću i on sam je sve učinio da mu život bude podnošljiviji u Srebrenici. Mnogo toga na kući i oko kuće uradio je svojim rukama, prilaznu stazu, kupatilo... Skupljao je starine i namjestio u starom, bosanskom stilu porodičnu kuću koja je do naše. Ali, šta se desilo tog dana kada je prije tri mjeseca oduzeo sebi život, ja ne znam. Niko ne zna“, kaže Suada.

„Sve je ovo bilo zapaljeno“

Kasnije će mi Ajla Selimadžović reći da je u Srebrenici u posljednja tri mjeseca bilo šest samoubistava. Za gradić od kojih desetak hiljada stanovnika, to je mnogo. Za Srebrenicu koja je izgubila ljude u genocidu, previše!

„Sve je ovo bilo zapaljeno“, nastavlja Suada svoju priču, „i da nije bilo mog Muje i njegovog povratka, ničeg ovog ne bi bilo. U međuvremenu, umrli su mu otac i majka, a brat mu je ubijen još 1992. godine. Taj život bez svojih najmilijih sigurno unutrašnjost razdire. Težak nam je život bez oca i muža, jer sve nas na njega podsjeća“, kaže Suada i dodaje da su njihovo dvoje djece studenti, sin je na drugoj godini prava, a kćerka pri kraju medicine.

Ibrahim Hadžić, sudija iz Sarajeva u memorijalnoj sobi.

Ibrahim Hadžić, sudija iz Sarajeva u memorijalnoj sobi.

„Moram biti jaka zbog njih, moraju doći do diploma, to bi i njihov babo želio“, kaže i sa sjetom nastavlja svoju ispovijest. „Želio je da vrati stari sjaj ovoj našoj porodici, čaršiji, ali mislim da je imao malo podrške, jer, ovi naši što dođu, to su samo prolaznici u Srebrenici. Nas, obični svijet koji živi ovdje, niko ništa ne pita, niti nas ko obiđe. Ti ljudi koji su na čelu, ti što nas vode, trebalo bi malo da razgovaraju s nama, da pitaju imamo li kakvih problema. Ovdje, niko nikoga ne vidi“, kaže Suada i dodaje da je njen muž, koji je bio zaposlen u opštini, bio dobar ekonomista, dobar radnik, ali nije bio na adekvatnom radnom mjestu.

„Srebrenica je takva da se danas jedino zajednički nešto može riješiti u ovom gradu. Na dženazu mog muža došla je cijela Srebrenica. I Srbi i Muslimani, svi su došli, a i poslije su me obilazili. Sve je normalno, što se međunacionalnih odnosa tiče, nismo imali nikakvih problema. Pojedemo mi sada zajedno i baklave i šarena jaja. Mi smo i prije živjeli zajedno, samo što sada od Srebrenice mnogi bježe“, kaže Suada. „Zašto?“ pitam. „Ne znam. Možda da pitate njih. Moja porodica se zaista vratila i mi smo tu od prvog dana povratka, ali borimo se sami.“

Mjesto za ćutanje

Kasnije, tog istog dana, dok idem prema Memorijalnom centru u Potočarima, razmišljam o tome kako je neobično da u Srebrenici ne postoji neka vrsta centra za psihološku pomoć, sa vrhunskim terapeutima, koji bi se bavili problemima ratnih trauma. Takva pomoć bila bi dobrodošla za neke Srebreničane, baš kao i za nas Sarajlije.

Bilder aus Srebrenica Bosnien und Herzegowina Flash-Galerie

„Nije nam dobro“, rekla bi jedna moja poznanica. Pa i nije, šta smo sve preživjeli. Ispred Memorijalnog centra u Potočarima mnogo je policije. Neko je na jarbole postavio ratne zastave Armije BiH. Kome treba takva provokacija, na ovako svetom mjestu?

U Memorijalnom centru prepoznajem Ibrahima Hadžića, sudiju Kantonalnog suda u Sarajevu. Radio je na mnogim predmetima vezanim za ratne zločine. Ovdje je u obilasku sa svojim prijateljima. „Teško mi je ovdje govoriti o bilo čemu. Ja sam ekshumirao oko 3.000 žrtava, ne sa ovog prostora, nego sa prostora Foče, Rogatice, Sarajeva i Sokoca. Ovdje je ukopano šest tijela koja sam ja ekshumirao“, kaže sudija. Zatim dugo ćutimo oboje.

„Zar nije strašno da je glavni krivac za sve ovo, još uvijek na slobodi?“ kažem. „Tako misli svaki normalan čovjek. Ja bih ljude koji ga brane, komotno izjednačio sa njim. Ne vjerujem da se Mladić ne može uhvatiti i pretpostavljam da ima mnogo ljudi koji znaju gdje se on nalazi. Uprkos zaštiti koju sigurno ima, njega se može uhvatiti bez problema.“ Zatim, ulazimo u memorijalnu sobu. „Evo, ova fotografija, na kojoj ruka forenzičara drži ruku žrtve, obišla je svijet. To je jedna od najpotresnijih fotografija koje su napravljene nakon genocida u Srebrenici“, kaže Ibrahim Hadžić.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić