Razglednica iz Luke popišanske

Ljepota Luke Šipanske na razglednica hrvatskog Jadrana graniči s kičem: plavo more, bijele barke, zeleni borovi, sive ribarske kućice, nekoliko palača u palmama, toranj crkve među maslinama i čempresima, uspravljen iza malog hotela na kraju uvale. Tome treba dodati detalje koji se na razglednicama ne vide: žamor djece u parku oko boćališta, pospane mačke u sjeni ribarskih mreža, kašete s robom iz vrtova na betonskim tezgama pijačice u dnu mola. I desetine klupa posijanih u sjenama borova, uz kamene zidove kuća, između grmova oleandara. I vaterpolo golovi među kojima je kao dječak plivao Nikša Dobud.

Nije čudno onda ushićenje s kojim se poslije mnogo godina turista iz Bosne obreo ponovo na svom najdražem otoku. (U koji se zaljubio davno prije nego što je prvi put zakoračio s Postire na njegovo molo, zahvaljujući emisijama iz TV serije Karavan Milana Kovačevića.)

Nije ga pretjerano razočaralo saznanje da brod ide samo do Suđurđa, a da se do Luke dalje preostalih 5 kilometara prevaljuje kombijem. Jeftinije i brže je ovako, objasnili su mu domaćini, i sami pomalo tužni što se vrijeme više ne mjeri po dolascima i odlascima Postire. Takva logična i razumna promjena neće pokvariti radost sve skorijim šetnjama kroz masline i rogače, kupanjima u mirisu soli i smole, slušanju talasa i cvrčaka i, prije svega, kafi na verandi hotela s pogledom na odsjaj zalazećeg sunca u mirnoj vodi uvale.

Evo ga (baš na vrijeme), gdje se osmjehuje zadovoljno izlazeći iz kombija, i s teškim koferom žuri da zauzme sto. Ali, gle čuda, stolova na hotelskoj verandi nema. Samo kao za selidbu složene i povezane garniture stolica. Škure zatvorene, ponegdje buđ izvirila iz pukotina u fasadi, sve pusto i tiho.
Usred sezone, u zemlji koja svoj prosperitet vezuje za turizam?!
Na zaključanim staklenim vratima obavijest, na nekoliko jezika, da je hotel u vlasništvu Raiffeisen banke koja ne snosi odgovornost za aranžmane sklopljene s bivšim vlasnikom.

Između listova zalijepljenih iznutra nazire se u staklu odraz hrvatske zastave i panorama Luke Šipanske izvrnuta naopako. Iz te slike nozdrve mu sve jasnije zapljuskuje gadan smrad zapuštene septičke jame. Kad se približi uvali, koju pamti po zelenoj boji morske trave, smrad mu natjera suze na oči.

Banki pukao film

To je zato što pumpe ne rade, objasniće mu domaćini kasnije. A ne rade jer ih niko ne održava. A nema ko, jer su to do ove godine radili radnici hotela, a njih više nema jer hotel ne radi. A ne radi jer je banki pukao film, dvije godine se natezala s vlasnikom kog je godinama strpljivo kreditirala da nekadašnji socijalistički pansionat pretvori u prestižan ugostiteljski objekat. Pravično, zaključila bi većina postjugoslovena, sita tajkunskih marifetluka. Ali postjugoslovenska stvarnost nije tako jednostavna kad se o njoj misli s nosom u govnima.

Nije jasno, naprimjer, zašto banka nije postavila svog upravnika i dopustila sindikatu hotelskih radnika da izgura sezonu. Ne samo zbog pumpi koje bi radile pa smrad ne bi okretao jahte na pola uvale, nego zbog mještana koji na različite načine žive od hotela i njegovih gostiju.Za ovako malo mjesto krupna je stvar ostati bez 160 bogatih gostiju dnevno, ne računajući nautičku klijentelu.

Ali zakon treba poštovati, a zakon je u ovom slučaju na strani banke. A fekalije nisu bankine, nego mještanske. Ko im je kriv da su dobili vodovod prije kanalizacije, pa im se sada presipa gdje je prije falilo?

Bogati Rus

Uostalom, tu je bogati Rus, koji je kupio Indijančevu vilu (vilu Katinu) i raskopao oko nje pola brda, posadivši među maslinike ni manje ni više nego četiri krana. (Pri čemu je očigledno neke masline počupao kao da su bile običan korov a ne stabla stara stotinjak godina. ) On je obećao da će mjestu napraviti kanalizaciju, samo što to još od bazena, i bedema, i ko zna čega sve još nije došlo na red.

Mještani gledaju kranove kako se klate iznad plaže, slušaju čekiće koji udaraju po cijevima (ništa od cvrčaka i talasa, jedva se i crkveno zvono čuje od bagera) i pitaju se zašto zakon važi za sindikat, a ne važi za Rusa. Zašto je njemu dozvoljeno ono što je drugima zabranjeno? Zašto niko od mještana njegovu silnu dobronamjernost nije vidio ovjerenu državnim pečatima, ko im se i zašto boji pokazati sliku budućnosti koja se zaista zida na otočiću na kojem su turisti usred sezone nepoželjni? Kako su to njihovi glasovi odjednom omutavili kad su iz glasačkih kutija preselili u fotelje?

Ako zakon tako lako zaslijepe zlatne poluge, ko može tvrditi da fekalije i kranovi nisu povezani, da u budućnosti neće više niko štampati razglednice Luke Šipanske, jer će sav vidik služiti samo tome da ispuni zadovoljstvom goste na ruskim prozorima?
Najzad bi bilo pošteno s hrvatske trobojke odšiti grbove njenih pokrajina i prišiti ambleme banaka u čijem je interesu pravna država najefikasnija. Tako bi svima bilo jasno da žive u lijepoj neharašoj, u kojoj je pravo na imovinu važnije od prava na rad i kvalitetan život.

U tom bi slučaju onda i tekst himne valjalo promijeniti. Npr:
Lijepa naša imovino
Oj tajkunska zemljo mila,
Rasprodana djedovino,
Da bi vazda spretnog bila!
Bila, kano si nam slavna,
Bila si nam ti jedina.
Bila, kuda si nam ravna,
Bila, kuda si planina!
Teci Hipo, Uni teci,
Nit' Raiffeisen silu gubi,
Sinje more svijetu reci,
Da kredite Hrvat ljubi.
Dok mu lihvar kaput šije,
Dok ovrha njega vije,
Dok mu grobak banka rije,
Dok kamata živo bije!

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednica: Jasmina Rose