Ravnopravnost - što je to?

Iranske organizacije za ženska prava su sebi u augustu 2006. godine postavile zaista ambiciozan cilj: Akcijom skupljanja milion potpisa su htjele da ukažu na zapostavljanje žena u iranskom društvu. One se i dalje osjećaju kao „stanovnici druge klase“, jer bilo da se radi o vjenčanju, o razvodu braka, o starateljstvu ili o nasljedstvu – žene ne uživaju ista prava kao muškarci. Čak i na sudu je izjava jednog muškarca vrijedna kao izjave dviju žena.

Cilj ove kampanje, u kojoj sudjeluje i islamski pokret žena, je da se skupi milion potpisa za ukidanje zakona koji diskriminiraju žene. Iranska vlada nije oduševljena zahtjevima aktivistkinja. Otkako je na vlasti predsjednik Ahmadinedžad, režim je pojačao postupke protiv nezavisnih organizacija za ljudska prava.

Režim ženama ne vjeruje

Šta znači biti meta iranskog režima, osjetile su i dvije aktivistkinje spomenute kampanje: „Moje prijateljice i ja skupljamo potpise u podzemnoj željeznici u Teheranu u vagonima koji su namijenjeni isključivo ženama. Čak i žene koje žive tradicionalno podržavaju našu akciju jer se zalažemo za rješavanje problema s kojim se na neki način susreće svaka žena. Međutim u posljednje vrijeme su mnoge naše prijateljice uhapšene.“

Nada da će kampanja jednoga dana imati uspjeha već se pomalo gasi. Prema izjavama aktivistkinja su do februara ove godine pri prikupljanju potpisa uhapšene ukupno 43 žene. Vlada aktivistkinjama prebacuje da svojim akcijama ugrožavaju nacionalnu sigurnost i da šire propagandu protiv države. Članice organizacija za ženska prava naravno odbijaju ovakve optužbe. Mnoge sekularne feministkinje su međutim davno izgubile nadu da će se u okviru autoritarnog islamističkog sistema desiti bilo kakve promjene kojima bi se pravni status žena mogao popraviti. Roxana Zadeh, koja je u međuvremenu živi u Njemačkoj, više nema iluzija: „U Iranu 60 posto studenata su žene. To je više puta naglasila i dobitnica nobelove nagrade Shirin Ebadi. Ali samo tri posto od svih obrazovanih radnika su žene. Naravno se onda postavlja pitanje šta znači 60 posto u odnosu na samo triposto zaposlenih. Većina studentica diplomira i kod kuće nastavlja da radi kao domaćica. To je komplikovan problem koji se često ne uzima u obzir.“

Pored nekoliko važnih, iako malih uspjeha u borbi za ravnopravnost, na primjer u pitanjima porodičnog ili radnog prava, šanse da će se u zemlji patrijarhalnih društvenih struktura ubrzo promijeniti pravni status žena, i dalje ostaju male.