Ratni ožiljci građana u Suru

Sve je počelo jedne užasne nedjelje. Fatma je upravo ručala sa svojim suprugom Abdulkadirom, njihovo petoro djece i drugim članovima porodice kada je eksplodirala bomba. Geleri su probili zid i ubili njenu nećaku, a svi drugi su izgubili svijest. Kada se ova nesreća dogodila Fatma i njena porodica su već bili protjerani  i živjeli su kao izbjeglice u rođenom gradu.

Teške borbe u samom centru grada

Fatma i njeni najbliži su samo jedna porodica od 24.000 ljudi protjeranih iz Sura, jednog dijela grada u Djarbakiru u jugoistočnoj Turskoj. Rat je u ovom gradu eskalirao u julu 2015. kada je isteklo primirje postignuto između zabranjene kurdske partije PKK i turske vlade.

Prema izvještaju Amnesti internešenala (AI) u borbama je u tom regionu živote izgubilo najmanje 368 civila. Zbog zabrane izlaska od septembra 2015. jedan dio stanovnika je bio primoran da zbog nedostatka životnih namirnica i vode napusti svoje domove.

Iako su sukobi u Suru zvanično prestali u martu 2016, u tom dijelu grada i više od godinu dana kasnije situacija je i dalje bijedna. Mnogi su, isto kao i Fatma i njena porodica, izgubili svoje kuće i kompletnu osnovu za normalan život.

Fatma otvara vrata svog novog provizornog doma u Suru. Reporterku poziva u sobu kojoj upravo doručkuju njen suprug i dijete. U pitanju je tradicionalni doručak sa više vrsta sira, jogurtom, jajima, maslinama i svježim hljebom.

Ona je sa svojom porodicom deset godina živjela u njihovoj staroj kući koja je bila u vlasništvu Abdulkadirove majke. Kada su izbili sukobi pred kućnim pragom morali su u drugom dijelu grada da iznajme stan. Tamo su ostali samo dva mjeseca kada je došla druga nesreća kada je u blizini eksplodirala bomba i uzela život njihovoj nećakinji. Potom su pronašli sklonište u jednom hotelu.

Mala podrška države

Vlada im je plaćala hotel 2.000 turskih lira mjesečno, što preračunato iznosi oko 500 evra. Ali, nakon šest mjeseci su morali da se isele, priča Fatma i govori kako ih vlada sada podržava sa oko 1.000 lira mjesečno. Ali, to ni izdaleka nije dovoljno za život.

"Mnoge stvari smo pronašli na smeću. Jer, od naše kuće nije ostalo ništa, samo ruševina." A novac koji dobijaju od države nije dovoljan da se popravi kuća i prehrani petoro djece. "Pokušavamo da jedemo manje, a neke namirnice sebi uopšte ne možemo da priuštimo", priča Fatma.

Endrju Gardner, ekspert za Tursku iz Amnesti internešenala kaže da je dodatak od države za stanarinu za neke porodice od suštinske važnosti za preživljavanje. No, on kritikuje i to da država ne daje više pomoć čim se jedna osoba iz porodice zaposli. "Neke porodice broje i po deset članova. I onda ako jedan član dobije posao koji je slabo plaćen to nije dovoljno ni za stanarinu", kaže Gardner za DW.

Vraćamo se u Sur. Vreo je dan, a Devran Kaja, koji prodaje sladoled priča nam kako je u ratu izgubio svoju radnju. "Svuda su bile rupe od raketa u zidovima i radnja je bila potpuno opljačkana", kaže on. Prodavnicu koju sada ima morao je da izgradi ni iz čega.

Ni humanitarne organizacije, a ni država mu nisu ponudili nikakvu odštetu. Podršku dobija samo od porodice, jer je kirija za malu prodavnicu previsoka. "Plaćam skoro 200 turskih lira mjesečno. To samo pokazuje koliko smo osiromašili. Jedva opstajem. Niko ne misli na nas. Osjećamo kao da smo izgubili domovinu i da smo autsajderi. Nemam riječi da iskažem kako se osjećam. Ja sam izbjeglica u mom rodnom gradu."

Vlada u međuvremenu bagerima poravnava veliki dio grada. Želi da dobije prostor za razvojni plan, koji su najavili na kraju rata. Za mnoge koji su ostali bez krova nad glavom to znači još jednu selidbu. Fatma i njena porodica će tako ostati bez svog smještaja, a Kaja bez njegove male prodavnice. Ali, niko im ne govori kada će buldožeri doći. "To može da potraje još pet mjeseci, godinu ili pak samo dvije sedmice. Nekada dođu za tri dana", kaže Kaja.

Kaja se okreće ponovo poslu jer mušterija čeka. A da mušterija ode neuslužen, to ne može sebi dopustiti. Svaka lira je važna za opstanak.