Rat se završi kad više ne boli…

„Zgazio mi je ponos, više ne mogu nikad sebi da dođem, da budem žena kao što sam bila”, ispričala je pred Haškim tribunalom

1997. godine Grozdana Ćećez, svedokinja u predmetu “Mucić i drugi”.

„Pošto je završio silovanje, sjeo je i zapalio cigaretu...”, ispričala je zaštićena svedokinja u predmetu „Kunarac i drugi”, 2000. godine.

Međutim, kao što kaže Janja Beč, istraživač genocida, glas žrtava se nije čuo: „Ovdje se malo govori o tome, ovdje se ćuti o tome.”

Negiranje i revizionizam

Odjeljenje Haškog tribinala za odnose sa javnošću zbog toga je snimilo dokumentarni film „Kraj nekažnjivosti: seksualno nasilje pred Tribunalom”. Nerma Jelačić, portparolka tog suda, objašnjava zašto je snimljen ovaj film iz kojeg smo na početku teksta izdvojili nekoliko citata:

“Što smo više činjenica utvrdili, to su jači glasovi negiranja i revizije. Tako da još uvijek postoje oni koji tvrde da se zločini sistematskog silovanja i seksualnog nasilja nisu desili. Da se Foča nije desila, da se Karamanova kuća nije desila, da je Omarska laž i tako dalje.”

Hrabre žrtve

Međutim, ostaje činjenica da je upravo zahvaljujući Haškom tribunalu silovanje u međunarodnom humanitarnom pravu konačno počelo da se kvalifikuje kao ratni zločin:

„To je jedno od istorijskih dostignuća Tribunala. Niko ranije nije odgovarao za tu vrstu zločina, iako je možda na neki način najgnusniji. Jer žrtve koje su preživjele silovanje osjećaju kao da su iskusile smrt ali su nastavile živjeti s onim što im se desilo.”

Borac za ženska prava, profesorica Novosadskog univerziteta Svenka Savić, ističe da takav presedan u međunarodnom krivičnom pravu ne bi bio moguć da nije bilo svedokinja:

„To sve što je u Tribunalu ne bi bilo moguće da nije bilo tih hrabrih žena. One su, u stvari, ključne u cijeloj ovoj promjeni. Meni je to fascinantno: kako su one uspjele da izađu iz svoga jada, ne samo svojih priča radi, nego zbog tih budućih žena. One su uspjele taj svoj bol, koji je velika emocija, da prebace u drugu vrstu emocije, u emociju nade. Mislim da je to fascinantno.”

Suočiti se s traumama

Janja Beč podsjeća da su žene u sudnici imale priliku da svoje napadače pogledaju u oči:

„To da žene same govore, da iz pozicije žrtve uzvrate udarac, to je jako važno, jer samo je na taj način i moglo doći do toga da silovanje konačno bude proglašeno za ratni zločin”.

Prema njenim riječima, suština je da region konačno mora da se suoči sa sopstvenim traumama: „Da se možda oslobodimo te patnje, direktne ili indirektne, i da imamo ožiljak ali da to više ne boli. Rat se završi kada više ne boli...”

Autor: Dinko Gruhonjić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić