1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Rat koji niko neće

Njemačka šalje vojnike u Siriju, u borbu protiv terorističke organizacije „Islamska država“. To je izraz nemoći i očajanja i akcija osuđena na neuspjeh, smatra Marcel Fürstenau.

Trinaesti novembar 2015. godine je za Francusku bio ono što je 11. septembar 2001. bio za SAD. Izvlačenje te paralele je logično i legitimno. Tada, a i sada, Njemačka je svojim saveznicima koje su napali islamisti obećala solidarnost. To je ljudski i politički razumljiv gest, ali – mora li to obećanje obavezno da sadrži i sva moguća vojna učešća? Odgovor glasi: ne! Jer, bezuslovna solidarnost može da vodi samo u slijepu poslušnost.

Najgori primjer za to je rat u Iraku 2003, u kome Njemačka, srećom, nije učestvovala. Sumnje tadašnje crveno-zelene njemačke vlade hranile su se avanturističkom argumentacijom SAD da režim Sadama Huseina ima bezgranične arsenale oružja za masovno uništavanje. Poslije se ispostavilo da je to bila drska laž. Ovaj put o tome nema govora. Prijetnja IS je konkretna i može se dokazati.

Neuspješna strategija vojnih intervencija

Niko ne osporava ubilački i duboko antiljudski karakter ove terorističke grupe. Vladarima IS i njihovim pomagačima širom svijeta ništa nije sveto – ni tuđi život, ni sopstveni, ako ga treba žrtvovati za navodno viši cilj. Samoubilački atentati kao oni u Parizu spadaju u najopasnije oružje samozvanih božjih ratnika. Zbog toga su oni tako neuračunljivi. Mogu da napadnu u svako doba i na svakom mjestu. To znaju svi. I pored toga, njemačka vlada se povela za iluzijom da IS može da se pobijedi intenziviranjem vazdušnih napada. Vlada je pribjegla samozavaravanju. Već mjesecima, Amerikanci i Francuzi bombarduju neprijateljske položaje, a odnedavno to čine i Rusi i Britanci. Uprkos tome, područje vladavine i uticaja IS se nije bitno smanjilo.

Zašto bi tu situaciju promijenilo 1.200 njemačkih vojnika i nekoliko Tornado-aviona? Nezavisni vojno-politički stručnjaci gaje najveće moguće sumnje u uspjeh te intervencije. Tome treba dodati i pravne nedoumice koje takođe nikako nisu raščišćene. Čak i kada bi jednog dana bile uništene strukture terorističke mreže, to ne bi bila garancija da će se region smiriti. Duga je lista neuspjelih vojnih intervencija u ovom, još mladom, stoljeću: Avganistan, Irak, Libija – sve raspadnute države na čijem tlu je rastao i raste novi teror. Da i ne govorimo o Siriji, gdje se formiraju vojne alijanse koje su do prije nekoliko nedjelja izgledale nemoguće.

Promjenljiv odnos prema Asadu

Ko bi pomislio da će kasapin poput Asada odjednom da se ponovo nađe u milosti Zapada? Samo ta promjena pravca pokazuje koliko je postupanje Zapada – i time i Njemačke – izraz nemoći i očajanja. Njemačka vlada je zabasala u slijepu ulicu. Ona zna da je vojna intervencija na koju se odlučila povezana sa velikim rizicima – kako za vojnike tako i za lokalno stanovništvo. Naravno da će se povećati i opasnost od terorističkih napada IS i na njemačkom tlu. Ta banda ubica i njeni potencijalni ratnici žive među nama. Jeziv primjer su napadi u Parizu, gdje su u ubilački pohod pošli većinom francuski atentatori sa muslimanskom pozadinom.

Njemačka će tako iz iskrene i čestite solidarnosti da učestvuje u ratu za koji nema ni političkih ni vojno ubjedljivih argumenata. Vlada i poslanici Bundestaga koji su glasali za tu intervenciju nisu htheli da ispadnu kukavice – ali u toj odluci, koja nikome nije lako pala, skrivena je i ljudska tragedija. Zov savhesti je bio jači kod pristalica vojne intervencije nego kod njenih protivnika. Ali, ni ovi potonji ne treba da misle da su svojim odbijanjem rekli sve. Jer, ni oni nemaju ubhedljivu alternativu koju bi mogli da ponude.

Preporuka redakcije