1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Rat i ratna tematika u literaturi i filmu

U Triru je proteklog videnda održan naučni skup pod nazivom: Rat i literatura. Skupu su prisustvovali brojni naučnici iz oblasti literature i jezika.

default

Na koji način literatura utiče na prevazilaženje ali i na konstruisanje stvarnosti?

I deset godina nakon građanskog rata na prostorima bivše Jugoslavije, tema rata i ratnih zbivanja izaziva pažnju kako naučnika tako i običnih ljudi. U literaturi, filmu, pozorištu obrađuju se ratne teme iz ovog ili onog ugla, zapažano ili manje uspješno. Profesor zagrebačkog univerziteta Zvonko Kovač, pokušao je da odgovori na pitanje, zbog čega je došlo do krvavih sukobljavanja do tada “bratskih” naroda, polazeći od ranih partizanskih filmova.

“Zahvaljujući filmu i televiziji a manje književnosti u nama se formirala podjela na nepomirljivo sukobljene strane: Nijemce i partizane. Pa smo se i kao djeca igrali ratova s tim podjeljenim ulogama. Dobro usađivani strah od Nijemaca me je pratio kao učitelja djece naših gastarbajtera, gdje sam u liku austriskog policajca usred noći u nevjerovatnom strahu prepoznao SS oficira. Kao nacionalno osvješteni Hrvat iz ranih 70-tih s posebnom sam suzdržanošću primio slično ideologizirano tematiziranje rata u Selenićevom romanu "Memoari Pere bogalja”, jer su ovdje umjesto Nijemaca loši momci bili Hrvati, ustaše. Nije više bilo toliko konfrontacije prema Nijemcima koliko su se tražili unutrašnji neprijatelji.”

Rat iznjedrio nove pisce

Fertigung bei Schreibgerätehersteller Montblanc

Iz rata i ratnih zbivanja izašli su brojni pisci, koji bez toga možda i ne bi imali odjeka u široj javnosti. Tako se iz različitih perspektiva i na različite načine govori o stvarnosti. Miješa se dokumentarna proza, politički komentari i ispovjedačka retrospektiva događaja. Po mišljenju profesora iz Beograda Aleksandra Jerkova literatura koja se bavi pitanjima rata ne može se uvijek svrstati u značajnija književna djela.

Tokom devedesetih godina najozbiljnije napisane knjige, gotovo da nisu uzimale temu devedesetih. To je bio jedan odgovor ili odbrana ćutanjem, samo su neki manje uspješni ponekad popularni pisci govorili o samom ratu. Koliko sam ja mogao da primjetim mnogo više u Bosni i u Hrvatskoj su se pisci rađali uz ovo iskustvo svoga života. Recimo Lamija Begagić ili Jergović nisu pisci koji bi se mogli zamisliti bez iskustva ratnog zbivanja.

Uzroci kreiranje mišljenja

Frankfurter Buchmesse 2004

Iako naučnici podvlače jasnu liniju između “visoke” i “niske” literature, ostaje pitanje da li i ta takozvana niska literatura dobrinosi stvaranju slike rata, neprijatelja i koliko ona ima udjela u kreiranju mišljenja. Profesor Christian Voss Fos za univerziteta u Berlinu kaže:

„Subjektivna sećanja i iz toga proizašao proces stvaranja identiteta u poslijeratnom periodu nisu više privatne stvari. Sjećanja obilježavaju resurse i opasnosti u daljem razvijanju kolektivnog. Čega ćemo se sjetiti zavisi od slike koju imamo o nama samima, od stvari koje podrazumijevamo i od toga na koji način se pogođeni uvršćuju u drušvteni kontekst. Sjećanja se mogu u izvjesnim okolnostima mijenjati, prilagođavati, a njima se može i trgovati. Sjećanja i identitet se neprestalno konstruiraju, rekonstruiraju i dekonstruiraju.

Da je sjećanje promjenljivo potvrđuje i primjer putopisa. Tako pisci oživljavaju mitske priče, utemeljujući predrasude iz prošlosti. Profesorka Slobodanka Peković iz Beograda kaže: “Boraveći u predjelima , gdje su se prije njihovog dolaska vodili ratovi, putopisci su problematizovali opisivanje sopstvenog iskustva, subjektivnog interpretiranja istorije i istine. Pri stvaranju književnog djela istinitost i tačnost nisu bitna ili nezaobilazna svojstva. Tako se ljudi, događaji, predjeli mogu prikazivati onakvim kakvim pisac želi da oni budu, a ne onakvim kakvi su.”

Zajednički neprijatelj Jugoslavije bio je Namac, jer su se, kako ističe profesor Kovač literarni a i drugi radovi potrudili da neguju sliku neprijatelja. Danas su uloge drugačije podijeljene pa su se neprijatelji našli u do juče zbratimljenim narodima. Svako se iz svoje perspektive i uglavnom kao žtrva sjeća se minulog rata. Ni literatura nije ostala pošteđena, smatra profesor Kovač: “Ja nemam drugog odgovora do Bodlijarovog, da moramo malo priznati našu vlastitu zloću, a ne se stalno prikazivati kao žrtve okolnosti, a mi smo svi dobri i najbolji. Da kao Srbi su najbolji sebi za sebe, Hrvati za sebe, Slovenci pogotovu su izvrsni... Jedino Mujo i Haso priznaju da nisu.”