1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Ramazan na 40 stepeni!

Najveći broj Bošnjaka u selima oko Srebrenice su stariji ljudi koji žive sami. Vjera u Boga im daje snagu da bez vode i hrane poste 30 dana, u vrijeme kada tempereture nerijetko dostižu preko 40 stepeni.

default

Džamija u Slapovićima

Na petnaestak kilometara od Srebrenice na samom ulazu u kanjon rijeke Jadar, ugnijezdilo se selo Slapovići. Imalo je nekada dvadesetak kuća i stotinjak stanovnika što su dobro živjeli od svojih imanja i rada u obližnjoj šumariji. „Danas se dimi samo iz četiri odžaka“, tako ovdje kažu za kuće u kojima neko živi. Ukupno sedam stanovnika. Tima Begić živi sama. Zatekli smo je kod obnovljene seoske džamije,  nakon džume namaza. Džamija  je kao autohtoni primjer ovih prostora, stavljena pod zaštitu države kao spomenik kulture.

Ramadan in Srebrenica

Tima Begić

Bez obzira na to, u proteklom ratu je zapaljena i opljačkana. Tima se vratila prije 12 godina. Sve što je posjedovala, bilo je spaljeno. „Njezini Begići“ - muž, četiri sina, šest unuka... njih 11, bili su  ugledna i bogata porodica. „Dva su mi sina u Americi, rijetko dolaze, ostali su u Potočarima, tiho kroz suze govori Tima.

Ne kaže da su tamo u Memorijalnom centru pokopani, valjda joj je tako lakše. 80-ta joj je godina  ali ova izuzetno vitalna i krepka starica kaže da joj je jedino dobro što ovdje nikada nije bolesna. „ Doktoru nikad ne idem, niti me šta  boli. Sve sama radim. Imam i kravu. A meni i ne treba puno, ničeg željna nisam. Fino mi je ovdje, niko me ne dira. Klanjam obavezno i ne može se desiti da propustim neki vakat (Jedna od pet dnevnih molitvi obaveznih za muslimane op. autora).

Kaže da nemaju hodže u džamiji ni tokom Ramazana: „Ja sam morala davati ezan (Glasan poziv na molitvu sa džamijskog minareta, izvorno glasom mujezina danas obično putem razglasa.  Nema ko drugi, hoću ja i svršen pos'o“,  prkosno kaže  ova starica. Na naše pitanje , kako izdrži da posti i radi na imanju u ovako toplim danima, Tima kaže: „Sve je od Boga. Ljudi rade i dobro i zlo ali Bog sve vidi meni ništa nije teško i sretna bih bila kada biu umrla u ove dane. Umrijeti u dane posta veliki je dar od Boga. Ja vjerujem i jedva čekam dan da na onom svijetu budem sa mojima najmilijima.


„Živjeti moraš“

U Pusmulićima, selu nadomak Srebrenice, prije rata je bilo pedesetak bošnjačkih domaćinstava. Većina muškaraca bila je zaposlena. Danas u je naseljeno samo pet kuća. Ramo Ademović je najstariji muškarac u selu. Živi sam. Nema panzije, niti drugih prihoda. Sadi povrće, ima pčele i ponekom u maloj stolarskoj radionici napravi držalicu za grablje, vile, sjekiru ili drugu alatku. Od toga živi. Ovo je njegova priča.

Ramadan in Srebrenica

Ramo Ademović

„Morao sam se vratiti jer tamo u Federaciji  nisam imao gdje živjeti. Nekoliko puta su me izgonili, deložirali i nisam imao kud. Napravljena mi je kuća iz donacije i ovdje je lijepo. Sve uspijeva što se tiče poljoprivrede ali nema više snage da se zemlja obrađuje. Godine stižu i sve je teže. Najteže mi je što sam živim odkako mi je žena umrla. Nema ženske ruke da ti pitu ukuha, da nešto ispeče. Ramazan je,  a ja ne mogu da postim. Nećeš vjerovati, svaki sam Ramazan postio dok mi je žena bila živa ali ona ukuha pitu, vruću, frišku. Postio sam i obavlj'o  sve  kako treba. Danas došao kraj svemu. Živ'iti moraš, a dokle i  kako?“


Rejha Jahić  očekuje dolazak unuke za Bajram

Osmače su bile najveće srebreničko selo. U njemu su živjeli samo muslimani, Bošnjaci. Oko tri stotine kuća i više od hiljadu žitelja. Danas jedva četrdesetak porodica stalno živi u selu. Starica Rejha Jahić živi sama.

Ramadan in Srebrenica

Uprkos vrućinama, posao na njivi se mora završiti

O njoj smo izvještavali prije  5-6 godina kada je po povratku u Osmače nekoliko mjeseci živjela u staroj automobilskoj olupini, dok joj kuća nije obnovljena. Sjeća se toga kroz suze za Deutsche Welle kaže: 

„Ne ponovilo se nikom. Tri sina su mi poginula. Muž umro. Bolesna sam, imam šećer i visok pritisak. Ne izlazim na ovoj vrelini ali postim mada su mi neki govorili da ne bih smjela. Ne bi mi bilo žao ni umrijeti jer i svakako nemam za šta živjeti, govori tiho. Nakon nekoliko trenutaka dodaje:  „Jedina radost  koju će mi Bajram donijeti  biće ako mi unuka mogne doći u posjetu. Ne znam hoće li moći jer radi, ali nadam se. Živi u Sarajevu i ona mi je sve što imam, kroz suze nam na rastanku kaže Rejha.

Autor: Marinko Sekulić

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić