Radikalna retorika političkih stranaka na vlasti u BiH vratila je proces pomirenja barem deset godina unazad

Proces pomirenja u BiH nalazi se u najtežoj krizi od završetka rata. Godine truda i teškog suočavanja sa prošlosti srušili su političari radikalnom i nacionalističkom retorikom koja je po mnogim elementima gora od nacionalističke retorike ratnih nacionalih stranaka, poput SDS i SDA. Te stranke su od sadašnjih partija na vlasti pokazale više spremnosti za razgovor, tvrdi profesor Muhamed Džemidžić iz Helsinškog odbora za ljudska prava BiH:

SNAGE PROŠLOSTI PONOVO U SADAŠNJOSTI:

”Pred novembarske izbore stranke kao što su SDA i SDS pokazale su neku želju i volju da razgovaraju i bili smo na nekom putu da se stvari barem djelimično pomjere. I onda su na scenu stupile radikalnije, retorički radikalnije snage, i u RS i u FBiH, i nažalost ta radikalna struja je pobijedila na izborima, pa sada imamo skoro pa blokadu državnog parlamenta, nezadovoljstvo brojčano manjinskih naroda. Nažalost to je tako, volio bih da ima malo više optimizma”, kaže on.

Prema iskustvima nevladinih organizacija koje se bave pomirenjem, najveći remetilački faktor u procesu pomirenja su politički centri moći koji se nalaze u Sarajevu i Banjaluci. Oni dobijanjem sitnih političkih poena uništavaju teško ostvareni dijalog i čitav proces vraćaju na početak. U Nansen centru za dijalog (NDC), nevladinoj organizaciji koja u BiH od završetka rata radi na uspostavljanju dijaloga, kažu da je nakon tri godine rada na pomirenju u Srebrenici i Bratuncu postignut veliki napredak. Nebojša Šavija Valha, menadžer za razvoj programa i projekata u NDC-u, kaže da su u NDC-u i sami bili iznenađeni uspjehom. Ali, nakon presude međunarodnog suda pravde umiješala se politika:

”Dakle, vratili su nas negdje na početak pretprošle godine u kontekstu onoga što smo postigli. Ljudi, koji su na našim seminarima iz raznih etničkih grupa sarađivali, koji su čak zajedno imali određene pripremne radnje za aktivnosti koje bi doprinijele svima u tim zajednicama, prema njihovim pričama, faktički više ne razgovaraju".

Za njega je obeshrabrujuće kako je lako srušiti dugo građeni povratak povjerenja među ljudima koji su u ratu prošli kroz velike traume:

Poslije određenog broja godina rada, pogotovo kad se vratite nazad, onda pitate sebe šta smo mi radili, gdje smo napredovali, poslije deset godina rada mi se idalje nalazimo faktički u ratnoj situaciji osim što nema nasilja, dakle ne puca se, ne ubijaju se ljudi, ali politički mi još uvijek stojimo u nekom krugu političkog nasilja”, ističe Šavija Valha.

Sa tim se slaže i Džemidžić iz Helsinškog odbora za ljudska prava. On tvrdi da su se u BiH vratile snage za koje se vjerovalo da pripadaju nekom prošlom vremenu:

”Ono što su ljudi u desetak godina napravili, dakle počeli da sarađuju, počeli da trguju, razmjenjuju ideje, počeli da prihvataju ili život u susjedstvu ili život jednih pored drugih, ili nazovite kako god hoćete, srušeno je, zaista je srušeno. Vi u BiH opet imate jedan ambijent za koji smo računali da je prošlost”.

BIH NEDOSTAJE POSREDNIK IZMEĐU NARODA I POLITIČKIH ELITA

Pokušavanje dobijanja političkih poena na tragediji Srebrenice je za svaku osudu, smatraju obojica. Džemidžić kaže da je očigledno da je pitanje Srebrenice iskorišteno u političke svrhe.

”Danas se i oko tog događaja vode spletke ko će obezbjeđivati to, hoće li to biti državna policija, hoće li to biti policija RS, hoće li pomen obilježje u Potočarima da nadzire država ili neki organ ili će to RS, itd. Dakle to je nova povreda i porodica, a posebno jedan loš odnos prema žrtvama čije kosti ni više od 11, 12 godina, ne mogu da se smire.

Mihael Schroen, direktor njemačkog Goethe Instituta (GI) u Sarajevu smatra da je glavna kočnica pomirenju i generalnom napretku u zemlji neefektivna politika.

"U BiH politika još uvijek umnogome podsjeća na ragbi utakmicu. A u ragbiju vam je potreban sudija inače izbija opšta tučnjava. Ali da iz jedne ragbi utakmice dođemo do zajedničkog razumijevanja politike, pred nama je još jedan dugačak put”, upozorava Schroen.

Tu politiku, prema njemu, omogućava nedostatak društvenih snaga, poput snažnih sindikalnih organizacija ili organizacija za zaštitu ljudskih prava koje će artikulisati stvarne ljudske potrebe i politici nametati stvarna pitanja koja treba rješavati:

"Ako želimo da politika bude efektivna, onda je moramo cijeniti prema konkretno postavljenim ciljevima. A za to su potrebne jake građanske grupacije i građanska udruženja. Postoji velika potreba za jedan srednji posrednički sloj između građana i visoke politike. Bez takvog posrednika neće biti moguće voditi uspješnu politiku”.

GI je napravio anketu u kojoj je nekoliko hiljada građana između ostalog pitano da li misle da li žive u jednoj jedinstvenoj zemlji. Samo šest odsto je odgovorilo potvrdno. Ali za Schroena je ohrabrujuće što se dvije trećine anketiranih izjasnilo da želi da živi u jednoj takvoj zemlji.

KONFLIKTI SE STVARAJU VJEŠTAČKI

Schroen takođe smatra da je mnogo problema koji opterećuju zemlju na putu pomirenja i oporavka vještački stvoreno. Prema njemu, BiH se mora posmatrati kao multireligijska zemlja:

"Ali religija je stvar iza 18 sati, i to je moderno shvatanje u današnjoj Evropi. Na radnom mjestu, u školi, u društvenim procesima religija nema šta da traži. I to treba jasnije isticati. Dakle, radi se o diskusiji koja izmišlja konflikte. Ljudi su u ovoj zemlji nebrojeno puta dokazali da religijske zajednice mogu mirno živjeti zajedno”.

Džemidžić smatra da je za dio problema sa kojima se zemlja suočava odgovorna međunarodna zajednica:

”Dakle, međunarodna zajednica nosi svoj dobar dio odgovornosti za prilike koje imamo samim tim što je Dejtonski mirovni sporazum, odnosno ustav BiH jedan oktroisani ustav, to je nametnuti ustav koji nikad nije prošao demokratsku proceduru, nikad nije usvojen u parlamentu. I ne može međunarodna zajednica kao kreator jednog takvog dokumenta sada reći ovakvim političarima da je to njihova briga.

I Nebojša Šavija Valha iz NDC-a se slaže s tim:

”Zapravo mi nemamo alternative, mi zapravo moramo jednog dana postati politički zreli. Međutim, čini mi se da je to proces koji će trajati generaciju ili dvije. S druge strane, opcija intervencionizma da opet neko nama sa strane upravlja, jer se mi nismo u stanju politički artikulirati vodi nas da ćemo u nedogled biti nekakvo kolonijalno društvo potpuno nesposobno da se samostalno artikuliše.

Šavija Valha upozorava da je problem u nama samima, a ne u političarima, koji su u stvari ponikli iz naroda:

"A situaciju kao takvu stvaramo mi građani, bilo svojim djelovanjem ili svojim nedjelovanjem. I vrlo je interesantna priča, vrlo se kod nas često čuje smo mi bili kao jedan dok nisu došli nacionalisti. Kao da su nacionalisti ljudi koji su pali s Marsa a ne da smo zapravo to mi sami”.