1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Radikalna promjena života za 180°

"Promijeni svoj život "- glasi moto onih koji su spremni na radikalne pothvate: poklanjaju milijune, žive u šumi, postaju svjetski putnici ili pišu knjige.

Djevojka sjedi tužna na stepenicama

Mnogi ne mogu više izdržati stres moderne svakodnevice i bježe

Možda je Diogen, filozof grčke antike bio prvi u povijesti za kojeg se zna da je odlučio radikalno promijeniti svoj život. Naime, zastupao je mišljenje da je prava sloboda život u kojem čovjek nema nekih potreba. Sljedeći ovu, često citiranu misao, Diogen se oprostio od svog zamornog života te započeo novi - u bačvi.

Van iz svakodnevice - vrijeme je za slobodu! Povijest je puna pokreta, koji su ljude navodili na to da ostave sve iza sebe: kuću, novac, obitelj i prijatelje. Hipiji nisi bili samo sanjari, koji bi se na kalifornijskom suncu uz marihuanom "naduvane" mozgove borili za bolji svijet šireći ljubav, mir i sreću.

Mnogi su spakirali kofere i otišli u Indiju, Afganistan ili na Aljasku ne bi li bolje upoznali sebe i pravi život. Vjerovalo se da je svijet moguće promijeniti, trebalo je samo odrediti pravi smjer.

"Previše novaca guši čovjeka i čini ga nesposobnim"

Danas se stvari sagledavaju ipak malo realnije: odbacivanjem društvenih normi, nismo nužno u stanju utjecati na zbivanja u svijetu, no oni koji su to ipak učinili, a ima ih, smatraju da su radikalne promjene životnog stila bile dobra odluka, ne samo za osobu koja se na to odluči, već i za neke, njima bliske ljude.

Karlu Rabederu, austrijskom milijunašu dosadile su sve silne kuće, automobili i zrakoplovi koje je posjedovao. Čitavu je imovinu poklonio udruzi koja ljudima u tzv. trećem svijetu nudi otvaranje kratkoročnih kredita. Time ljudi, bez pomoći drugih, imaju šansu izgraditi vlastitu egzistenciju.

U ožujku 2010. njegov je pothvat punio naslovne stranice svih novina. Mnogi su vjerovali da se radi o reklamnom potezu sumnjajući da je koji milijun ipak stavio na stranu, no Rabeder je stvar zaista proveo do kraja.

Danas živi u maloj planinskoj kući s mjesečnim prihodom od 1.000 Eura. Otkriva da mu stari život nimalo ne nedostaje. Sreća drugih mu je bitnija od nagomilanog bogatstva. Uostalom, kako kaže, previše novaca guši čovjeka i čini ga neslobodnim.

Kao neka žešća terapija odvikavanja

Tko mnogo radi, u pravilu mnogo i zarađuje - pogotovo u svijetu financija. Frank Krause je krajem 30-ih bio uspješni menadžer jednog svjetskog koncerna s visokom plaćom i svim privilegijama. Negativna strana cijele priče: sve je to zahtijevalo dvanaest do trinaest sati rada dnevno, Klaus je bio čitavo vrijeme na terenu, praktički je živio s glavom u kovčegu, no prekasno je shvatio da je postao stvarno ovisan o poslu i stalnom kretanju. Obolio je od nesanice, bolova u kralježnici i srčanih smetnji. Odlazak terapeutu ga je osvijestio: Kad je saznao da pati od tzv. burn out sindroma (sindroma iscrpljenosti) odlučio je "povući sigurnosnu kočnicu".

Dao je otkaz, iselio se iz stana i s dva kovčega i putovnicom otišao na pola godine u Australiju. Početak je bio poput ružnog sna, priča Krause. "Kao da sam na nekoj žešćoj terapiji odvikavanja: bez mobitela, suradnika, sustava na koji si naviknut." Na napuštenoj farmi počeo je bilježiti svoje dojmove. Zaokupljen razmišljanjem o sebi proveo je kritičku samoanalizu. Klaus to naziva "terapija pisanja". Prenoseći misli na papir, naučio je puno o sebi. "Svaki terapeut bio bi presretan kad bi mu pacijent povjerio svoje bilješke", kaže Krause.

"Nestvarna nostalgija"

Nakon što je šest mjeseci putovao Australijom, Krause je bio spreman za povratak u Njemačku: čim je stigao vratio se staroj branši, kao ekonomski savjetnik. Cilj mu je uvjeriti rukovoditelje poduzeća da nije dobro ignorirati burn out sindrom, već da ga je potrebno ukloniti kako im zaposlenici "na poslu ne bi sagorjeli“.

Krause je o iskustvima svoje "pauze" napisao i knjigu: "Alarm - menadžer s burn out sindromom podvlači crtu". Pišući o savršenom svijetu menadžera pozicionirao se na skliski teren. "Poslovni uspjeh i novi termini imaju prednost pred zdravljem. Zbog očekivanja, koje si sami zadajemo i neposjedovanja navike da je kod većih psihičkih opterećenja potrebno napraviti pauzu, nailazimo na granicu svojih psihičkih mogućnosti", objašnjava Bernhard Badura, stručnjak za medicinu rada.

Potpuno napuštanje realnosti je opasno

Frank Krauser smatra da nema smisla ulaziti u razgovor s drugim kolegama, koji vjerojatno pate od burn out sindroma. Čovjek mora sam shvatiti da je dotaknuo dno jer je tek onda spreman nešto protiv toga i poduzeti. Odmak na neko vrijeme može pomoći. Najbolje je otići što dalje kako ne bismo došli u iskušenje da se vratimo prije nego što smo to zapravo prvotno isplanirali. Međutim, ne više od osam mjeseci, savjetuje Frank Krause, nakon tog razdoblja integracija u stari život pada teže.

Potpuno napuštanje realnosti često je povezano s krivom samoprocjenom: "Tu mi ima previše nestvarne nostalgije. Ako netko ima namjeru otići u Australiju kako bi do kraja života uzgajao ovce, mora biti stvoren za to. Ljudi, koji su i prije toga imali probleme, neće rješenje naći provodeći vrijeme sa stadom ovaca", smatra Krause.

Uvijek postoje slučajevi, kod kojih se neki nakon ovakve pauze više nisu mogli integrirati u svakodnevicu, iako bi to za njih bilo bolje. pa umjesto toga životare na nekom kontinentu vegetirajući do kraja života. O jednom takvom neuspjehu piše reporter John Krakauer u svojoj knjizi "Into the wild". Knjiga priča o jednom studentu koji ostavlja sve iza sebe, spali sav svoj novac, putuje čitavim SAD-om ne bi li dostopirao do Aljaske i tamo počeo divlji život. No priroda je bila jača – student je umro od gladi.

Život na rubu društva

Unatoč tome veliki je broj onih koji u potpunosti napuštaju stari život te odlaze u šumu, postaju redovnici u samostanima ili vlasnici ezoteričnih komuna. Neki idu čak i toliko daleko da napuštaju obitelj i prijatelje. Razlozi za to su različiti. Burn out sindrom u poslovnom svijetu samo je jedan od njih. Neki se žele samo maknuti iz društva i postati samostalni.

Mnogi tragaju za životom u prirodi ili žive dobrovoljno na rubu društva, na ulicama hraneći se ostacima iz kontejnera za otpad. Oni manje radikalni sretni su što mogu jesti povrće iz vlastitog vrta. Svakako su mnogi od njih u neku ruku čudaci, no zajedničko im je to da se žele odreći materijalnog kako bi dosegli neke svoje ideale.

Diogenovo nasljedstvo

Čovjek može oboljeti od novca, a posao i obaveze mu mogu prouzročiti psihoze. Moguće je da se ljudi iz nekog sela u Sahelu (granično područje podno Sahare, op.ur.) nasmiju priči o njemačkim menadžerima koji ne mogu izaći na kraj sa obavezama i pritiskom na poslu i da zbog toga imaju probleme. Možda je naš problem to što smo previše skloni luksuzu – no radi se o slici industrijskog društva. Činjenica da posjedujemo previše, krade nam vrijeme. Svake su godine tržišta prepuna tisućama Feng- Shui knjiga, čiji sadržaj potiče ljude na odricanje svega suvišnog.

Kad je riječ o tome da se do slobode dolazi odricanjem – vraćamo se Diogenu koji je prije 2.400 godina pokazao kako se čovjek nakon radikalnih promjena ponovno vraća sebi. No kako bi se to postiglo u današnje vrijeme nije nužno potrebno živjeti u bačvama.

Autorice: Silke Wünsch / Doroteja Jaković

Odgovorna urednica: Marina Martinović