1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Radije Turska nego Evropa

Iako su slabo plaćeni za poslove koje rade i žive u malim stanovima, neke sirijske izbjeglice svjesno ostaju u Turskoj umjesto da idu u Evropu. Koji su razlozi za ovakve odluke?

Ahmedu Ismailu je bilo potrebno dvije godine da u Turskoj dobije minimalac. Kao i mnogi Sirijci, Ahmed radi u jednoj tekstilnoj fabrici. Sedmično radi šest dana, a dnevno po 12 sati. Njegova plata je skoro duplo manja od turskog radnika koji obavlja isti posao i iznosi oko 400 eura. U januaru je Ahmed dobio povišicu.

„Sada mogu poslati nešto novca i majci koja živi u Alepu i na taj način je usrećiti“, kaže 21 godišnjak. Nakon što su pripadnici „Islamske tržave“ opkolili Alepo, Ahmed je pobjegao iz Sirije. Svoj posljednji uspjeh poredi sa starijim bratom koji već nekoliko godina živi u Njemačkoj, koji ima stalno radno mjesto, govori četiri jezika, oženio je Njemicu, ali je i dalje nesretan. „On ima sve, ali jedno mu nedostaje“, kaže Ahmed i dodaje „on se jednostavno ne može prilagoditi kulturi“.

Zbog toga Ismail ostaje u Izmiru u kojem je iznajmio malu sobu. Sobu je iznajmio u četvrti Basmane koja slovi za glavno mjesto krijumčarenja ljudi prema Grčkoj. Ismail je mogao platiti mjesto na krijumčarskom čamcu, ali pretpostavka da će otići u Evropu, mu se nije svidjela. Umjesto toga je zadržao slabo plaćeni posao i ostaje u kulturi u kojoj se lijepo osjeća. On nije jedini koji je tako postupio.

Saleh pokušava ubijediti izbjeglice da ostanu u Turskoj

Saleh pokušava ubijediti izbjeglice da ostanu u Turskoj

Bliže kući

Od dva i po miliona Sirijaca koji žive u Turskoj, skoro 85.000 je u Izmiru. Prema riječima Muhameda Saleha, rukovodioca humanitarne organizacije „Relief Society for Syrian Refugees“ u Izmiru, stvarni broj izbjeglica je bliži onom od 150.000. On smatra da je izraz „izbjeglica“ pogrešan. „Sirijce u Izmiru ne tretiram kao izbjeglice“, kaže Saleh i dodaje: „Oni se samo nalaze u čekaonici, na autobuskoj stanici na kojoj čekaju svoj povratak“.

Kako bi im skratio čekanje, Saleh je 2011. godine osnovao humanitarnu organizaciju. Ona pomaže Sirijcima da pronađu stan, posao i da djeca pohađaju školu. Njegova omiljena ponuda je besplatan kurs turskog jezika. Cilj organizacije je da kroz pomoć u integraciji podstakne izbjeglice da ostanu u Turskoj.

Ovaj penzionisani profesor iz kurdske regije u Siriji na svom telefonu čita e-mailove razočaranih izbjeglica koje su uspjele stići do Evrope i koje se sada žele vratiti u Tursku. „S nama niko ne želi govoriti“, piše jedan prijatelj iz Švedske. Drugi se žale na predugo zadržavanje u izbjegličkim centrima, bljutavu hranu, loše vrijeme i ljudsku hladnoću na koju nailaze kod dijela domicilnog stanovništva nakon događaja u Parizu i Kölnu.

"Oni su iznenađeni evropskom realnošću i sada primjećuju da tamo ne teče med i mlijeko“, kaže Saleh. Kao alternativu, on Sirijcima predlaže Izmir: grad je relativno siguran i život u njemu je isplativiji nego u Istanbulu ili Ankari. Za oko 100 eura mjesečno oni u Izmiru za sebe i familiju mogu iznajmiti stan veličine od 20 metara kvadratnih.

U posljednjih nekoliko godina se u prodavnicama u Basmaneu sve više prodaje sirijska roba

U posljednjih nekoliko godina se u prodavnicama u Basmaneu sve više prodaje sirijska roba

"Evropa nas mrzi"

Glavni problem za mlade izbjeglice je nedostatak obrazovanja. Prema Salehovoj procjeni samo deset posto sirijske djece školskog uzrasta redovno pohađa školu. Nedavno je sa UNICEF-om dogovorio finansiranje kurseva arapskog jezika za izbjeglice u sedam državnih škola. Program bi kao poslijepodnevna nastava trebao početi u martu. Saleh pri tome iznosi manje vidnu tragediju izbjegličke krize. „Moja djeca svakodnevno pohađaju školu, ali to ništa ne donosi. Ona ne razumiju učitelja jer se nastava održava na turskom jeziku“, kaže Maher Mahmud, izbjeglica iz Iraka.

Mahmud nam pokazuje izbjeglički karton. On kaže da se nedavno doselio u Izmir i da je dvije godine kao zidar radio u turskoj provinciji Cankri koja se nalazi na sjeveru zemlje. On kaže da je sedmično radio po šest dana. Također dodaje da je dnevno, radeći po deset sati, zarađivao oko šest eura. „U Iraku sam imao dva automobila, kuću i pekaru. Sve sam prodao. Jednostavno sam želio da moja djeca žive na sigurnom“, kaže Mahmud.

Prije dvije godina i tri mjeseca je Mahmud podnio zahtjev za azil u SAD. Bez obzira na dobacivanje njegovog prijatelja Ebrahima, one ne gubi nadu. „Evropa nas mrzi. Amerika također“, kaže Ebrahim. „Mnoge izbjeglice su otišle u Njemačku. Mi smo doprinijeli tome da nas mrze“, kaže Mahmud. Čak i ako bi mu bio ponuđen posao, on bi ostao u Turskoj.

Sličnog je mišljenja Faisal, koji u Turskoj također živi kao izbjeglica. „Ako bi otišao u Evropu, izgubio bih djecu. Kada postanu tinejdžeri, onda me više neće slušati. U Evropi tinejdžere nemaš pod kontrolom. Ovdje možemo živjeti kao što smo uvijek živjeli. Zbog sigurnosti moje porodice sam spreman raditi i slabo plaćene poslove“.

Preporuka redakcije