1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Putovati, dotaći život

Zašto ljudi žele tamo gdje u isto vrijeme idu svi drugi? Zašto ne isprobaju nešto drugo na svoju ruku? Zašto vlastita otkrića ne proglase znamenitostima, pita se Karmen-Frančeska Banču u okviru serije "Moja Evropa".

U sezoni godišnjih odmora atraktivna odmarališta u Evropi i svijetu trpe teške posljedice masovnog turizma. Dugo je preovladavala korist od blagoslova turističkih prihoda i gledalo se kroz prste svemu što je nanosilo štetu.

Ekološki gledano, posljedice su slične onima poslije seobe varvarskih naroda. Gradovi poput Firence i Venecije ili ostrva kao što je Majorka guše se pod teretom ljetnje prenaseljenosti. Prekomjerna potrošnja vode, preopterećena kanalizacija, izduvni gasovi, brda smeća, galama. Neki turisti su kao pušteni sa lanca, bez poštovanja, bahati i iza sebe ostavljaju, u prenesenom smislu, spaljenu zemlju.

No, to domaćini više ne mogu i neće više da trpe. Španija, Italija i druge turističke zemlje postavljaju zahtjeve. Žele obeštećenje, uvođenje turističkog poreza. Samo je pitanje da li će životna sredina i dalje biti isto tako uništavana, samo za više para. Zašto ljudi žele uvijek tamo gdje u isto vrijeme idu svi drugi? Zašto ne isprobaju nešto drugo na svoju ruku? Zašto sopstvena otkrića ne proglase znamenitostima?

Put u nepoznato

Volim putovanja. U stvari, samo putovanje bi bilo dobar turistički cilj. Evropa je pregledna, godišnji odmor za putovanje po njoj bi bio dovoljan. Najveći broj mjesta dostižan je pomoću autobusa, voza ili trajekta. I to po sasvim prihvatljivim cijenama.

Avantura u nepoznati svijet

Avantura u nepoznati svijet

Čak se i u Sejdisfjerduru, najudaljenijem istočnom mjestu na Islandu, može stići vozom iz Hamburga, pa trajektom i autobusom za 57 sati. Najmanje jednom čovjek mora da prenoći na sjeveru Danske. Za većinu bi to bilo posebno iskustvo. Zamislite avanturu koja vas čeka kada propustite trajekt. Samo jednom nedjeljno postoji linija za Torshavn na Farskim ostrvima, a onda, sutradan, za Sejdisfjerdur.

Tom prilikom bi čovjek morao, ne, čovjek bi mogao da porazgovara sa starosjedeocima. Morao bi ih zamoliti za pomoć ili za noćenje. Saznao bi nešto o njihovom životu i viđenju svijeta iz prve ruke. Donio bi sopstvene zaključke. Možda bi mogao da ispriča i nešto o sebi. Da se otkrije pred strancima. Tako bi iznova iskusio samog sebe. Naposlijetku, traženje avantura u dalekom svijetu proističe iz potrebe, iz skrivene želje, da se otkriješ u drugom, da se ogledaš u njemu, da upoznaš sebe.

Na putovanju je od pomoći za započinjanje razgovora kada postavljate pitanja, čak i kada znate odgovor na njih, možda baš tada. Na njemačkom ili na dijalektima, niskonjemačkom, bavarskom, saksonskom, na engleskom ili uz pomoć bilo kojeg jezika koji znate. Sigurno i uz pomoć crteža, piktograma, rukama i nogama, cijelim tijelom. I očima. Gestikulacija ponekad može da zbuni. Ali jezik očiju i lica je nedvosmislen i svi ga razumiju.

Osjećaj pripanosti

Pri tome bi moglo da nastane sveobuhvatno osjećanje pripadnosti. I odgovornosti za sopstveni ali i za tuđi život. Iz toga ljudskog, što nas sve povezuje, mogla bi nastati duboka povezanost. Iz toga može narasti osjećanje odgovornosti za sudbinu stranca. Za sudbinu naše planete.

Patrick Leigh Fermor se zaljubio u princezu

Patrick Leigh Fermor se zaljubio u princezu

Let od Berlina do Rodosa traje tri sata. Ali šta čovjek doživi za to vrijeme osim čekiranja i kontrole prtljaga, pasoške kontrole? Na internetu se može naći podatak da je za tu relaciju u automobilu potrebno 36 sati. Pješke bi, preko Češke, Mađarske, Rumunije, Bugarske i Turske, uključujući i kraće relacije trajektom, bilo potrebno oko 519 sati. Ipak je to 2.618 kilometara.

To je u današnjoj Evropi uz sve tehničke mogućnosti i informacije koje su dostupne lako izvodljivo. Poznati britanski putopisac Patrik Fermor 1933, kao mlad čovjek, uzeo je svoj ranac i u njega stavio pasoš, geografske karte, rječnike, bojice, olovke, bilježnice, blokove za crtanje, englesku liriku i knjigu Horacijevih stihova i uputio se pješke kroz Evropu za Carigrad. Doduše, mora se reći da mu je za taj put bilo potrebno godinu dana.

Ista relacija se prema podacima sa interneta može pješke preći za 529 sati. To je manje od mjesec dana. Pod uslovom da se ne zaljubite kao Patrik u jednu rumunsku princezu. On je sa njom uživao malo u Bukureštu, malo u Epidauru, a malo u njenom porodičnom zamku u Vlaškoj. On je mogao da tamo ostane zauvijek. Naime, da izbijanje rata nije prekinulo idilu, Patrik bi, da je živ, vjerovatno i dan danas bio tamo.

*Karmen-Frančeska Banču je rumunsko-nejmačka spisateljica. Od novembra 1990. živi u Berlinu i vodi seminare za kreativno pisanje. Od 1996. piše i na njemačkom jeziku. Objavila je više knjiga.

 

Preporuka redakcije