1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Putin vedri i oblači

Ruski medvjed se probudio i sada vodi glavnu riječ na Bliskom istoku. Ruska moć sprovodi se na konto pasivnosti SAD. Ipak, može se lako ispostaviti da uticaj Kremlja nije toliki kolikim se predstavlja.

Nominovan za Nobelovu nagradu za mir, na Forbsovoj listi moćniji od američkog kolege Obame, a uskoro će posjetiti i papu – dobra jesen za Vladimira Putina. U toj atmosferi ruski predsjednik se lako profiliše kao patron nad Bliskim istokom: početkom nedjelje telefonira šefovima dvije krizne države regiona, Bašaru al Asadu i Hasanu Rohaniju. Onda mu u Moskvu dolazi izraelski premijer Benjamin Netanjahu, slijedi i turski kolega Redžep Erdogan.

„Ruska moć vaskrsava kroz bliskoistočno pitanje“, kaže Džonatan Ijal iz britanskog trusta mozgova RUSI. „U tom regionu su ljudi frustrirani američkim odnosom, prije svega u pregovorima o iranskom nuklearnom programu. Mnogi vjeruju da Vašington radi protiv njihovih interesa“, kaže. Saglasan je i Leon Aron, direktor Ruskih studija na američkom institutu Enterprajz. „Jasno je da Putin ima pod kontrolom niz faktora koji otvaraju Rusiji prostor.“

Tri kanala: Sirija, Egipat, Iran

Putin je sa Bašarom Asadom odigrao odličan šahovski potez

Putin je sa Bašarom Asadom odigrao odličan šahovski potez

Još se prepričava Putinov spektakularan politički potez – na jednoj konferenciji za štampu, američki državni sekretar Džon Keri maltene najavljuje intervenciju u Siriji. Jedna novinarka pita – može li se intervencija ikako izbjeći? Keri, pomalo zatečen, kaže da može, ako Sirija pristane da preda i uništi svo hemijsko oružje. Putin sa Bašarom al Asadom dogovara da se igra upravo na tu kartu. „To je bilo sjajno urađeno“, priznaje Aron.

Na sličan način, vakuum je popunjen i u Egiptu. Bijela kuća otkazuje vojnu pomoć ovoj zemlji nakon što je vojnim pučem svrgnut demokratski izabrani islamista Mohamed Mursi. I Rusi opet stižu, u moćnoj delegaciji su dva Sergeja, ministar spoljnih poslova Lavrov i odbrane Šojgu. U Kairu su prošle nedjelje dogovarali prodaju ruskih raketa Egiptu.

Rohanijeva ofanziva šarma ide na ruku ruskom predsjedniku

Rohanijeva "ofanziva šarma" ide na ruku ruskom predsjedniku

Na ruku Moksvi ide i razvoj u Iranu – novi predsjednik, umjereni Rohani, spreman je na ustupke oko nuklearnog programa, što bi moralo da rezultira popuštanjem sankcija ovoj zemlji. A to, opet, zateže odnose Vašingtona sa tradicionalnim saveznicima, Izraelom i Saudijskom Arabijom. „Očigledno postoji disonanca među zapadnim partnerima oko popuštanja sankcija Iranu. Time je Amerika ponovo oslabljena“, priča Aron. Dodaje da se Rusija ionako kao velika sila definiše uvijek u poređenju sa Amerikom.

Ruska snaga ili američka slabost?

Stefen Šestanovič, ruski stručnjak u američkom Savjetu za spoljne odnose, za DW kaže da i američki građani vide odnose dvije svjetske supersile slično kao i Putin. „U Americi preovlađuje negativan stav prema Vladimiru Putinu, on se smatra antiamerički nastrojenim. Time mu se zapravo odaje priznanje jer se svaki njegov uspjeh, posmatra kao američki neuspjeh.“ Šestanovič smatra da su ruski uspjesi u Siriji ili Egiptu samo prekrili u suštini neuspješnu spoljnu politiku – prema Evropi, Bliskom istoku, ali i samoj Americi.

Lilia Ševcova: Putinova vanjska politika je usmjerena ka domaćoj sceni

Lilia Ševcova: Putinova vanjska politika je usmjerena ka domaćoj sceni

Moć uvijek ima i granice. Lila Ševcova iz moskovskog centra Karnegi smatra da Ruska trenutna moć ne može biti trajna jer Kremlju manjka ono što se u teoriji zove soft power – diplomatskih kapaciteta, svega onoga što nisu mišići. Uz to, kaže ova stručnjakinja, Putina baš kao i Obamu more domaći problemi. „Za Putina je spoljna politika samo način da se učvrsti na domaćoj sceni. Mnogi koji ne podržavaju njegovu unutrašnju politiku, nasuprot tome podržavaju rastući značaj Rusije u svijetu. Rusija tone u krizu koju kompenzuje na međunarodnoj sceni. To se nekako pogodilo sa posrtanjem Zapada na istom terenu.“

Bijela kuća neće vječno spavati

Naravno, ima dosta razloga što su SAD napustile ulogu agresivnog svjetskog policajca. Stručnjaci vjeruju da će ta „mekoća“ biti kratkog vijeka. Prije svega, Amerika bi ponovo mogla da se vrati imidžu „jedine svjetske sile“ kada Barak Obama napusti funkciju 2016. godine. „Američka politika je žestoko personalizovana“, objašnjava Džonatan Ilaj. „Sjećam se da se poslije Vijetnamskog rata govorilo kako će se SAD na 20 ili 30 godina primiriti. Samo pet godina kasnije izabran je Ronald Regan i čitava intelektualna klima promijenila se preko noći.“

Uz to, nema realnih osnova za tvrdnju da će američka uloga u svijetu dalje gubiti na značaju. „Pogledajte američke izdatke za vojsku – oni se povećavaju žestoko u poređenju sa svim drugim državama i tako će biti decenijama“, kaže Ilaj.

„Ima hiljadu razloga što smatram da je obična koještarija ideja da će SAD zaboraviti na Bliski istok“, dodaje, i nabraja tri glavna razloga: opstanak Izraela je u Vašingtonu gotovo domaća tema; Americi su i dalje bitni resursi iz tog regiona, iako se trudi da bude sve manje zavisna od njih; takođe, bezbjednosni prioritet je da ekstremisti sa Bliskog istoka ne dođu do oružja za masovno uništenje.

Svi ovi razlozi, razumije se, nisu dovoljni da se Putinu oduzmu lovorike moći koje ga trenutno krase. Bez obzira koliko će trajati.

Autori: Benjamin Najt/Nemanja Rujević

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić