1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Putin u sirijskoj klopci

Uz pomoć Rusije, predsjednik Sirije Bašar al Asad je za samo godinu dana proširio oblasti koje kontroliše sa 19 na više od 50 procenata. I pored toga, Putin se zaglavio u Siriji, smatra Konstantin fon Egert.

Uspjeh Kremlja – možda privremen, kao što je to najčešće slučaj na Bliskom istoku – iznenadio je mnoge, pa i pisca ovih redova. Taj uspjeh je u prvom redu rezultat slabosti SAD, koje su se za vrijeme Baraka Obame faktički povukle iz regiona. Putin je oportunista, majstor u ispunjavanju političkog vakuuma. On je usavršio i primjenio koncept Jevgenija Primakova o strateškoj saradnji sa Iranom.

Primakov (više nije među živima) smatrao je da iranski atomski program nije opasnost za Rusiju. Njegova teza: ako se vlada fundamentalista usudi da se sukobi sa Moskvom, na mjestu Teherana će ostati samo jedan veliki krater od eksplozije. Drugim riječima, antiamerički režim, spreman za borbu sa Vašingtonom, na istoj je liniji sa interesima Kremlja – da se stvori što više problema omraženim Amerikancima.

Putin i Homeinijev san

Tokom tri godine, Kremlj je pomogao mulama iz Teherana da ostvare san – da dobiju region od Bagdada do Bejruta, koji kontroliše Teheran. Alavitski režim Asada je ključni element u iranskoj sferi uticaja. Nakon što su u Libanu agenti Teherana – islamistička organizacija Hezbolah – praktično preuzeli faktičku vlast, Iran može da govori o velikoj geopolitičkoj pobjedi.

Zašto je, dakle, Putin, kada je 21. novembra primio Asada u Sočiju, govorio o skorom kraju vojne faze angažovanja u Siriji i obećao da će u Siriji ostati samo vojnici zaduženi za obezbjeđivanje baza u Tartusu i Latakiji? To nije prvi put da je ruski predsjednik najavio povlačenje određenog broja vojnika. Da li će do tog povlačenja zaista doći – nejasno je. Bez masivne podrške ruske avijacije, sirijska armija nije mnogo efikasna.

von Eggert Konstantin Kommentarbild App

Konstantin fon Egert (Konstantin von Eggert)

No, meni izgleda da Putin u stvarnosti hoće da redukuje ulogu Rusije u regionu da ne bi bio u središtu predstojećeg sudara Saudijske Arabije i Irana. Pri tome bi Izrael mogao da se priključi Rijadu. Veze te dvije zemlje će ojačati. Pod upravom novog faktičkog vladara Kraljevstva, princa Mohameda bin Salmana, koji je snažno antiiranski orijentisan, moglo bi doći do uspostavljanja zvaničnih odnosa sa Izraelom. Saudijci i Izraelci ne kriju da u iranskom režimu vide egzistencijalnu prijetnju.

Moskva u tom sukobu ne želi da stane ni na čiju stranu, ali ne želi ni da pusti Asada niz vodu. Njegov ostanak na vlasti je glavni simbol pobjede Kremlja i pretvaranja Putina u predvodnika međunarodne amtiameričke koalicije autoritarnih režima. Upravo zato je Putin bio prvi ruski vođa u istoriji, koji je u Moskvi primio jednog saudijskog kralja. Kremlj stremi ka poboljšanju odnosa sa Saudijcima prije nego što se SAD „vrate" na Bliski istok i zajedno sa Izraelcima i Saudijcima izazovu Iran.

Ruski predsednički izbori 2018. i Sirija

Postoje i unutrašnjepolitički razlozi da se obznani kraj misije u Siriji, iako je u stvarnosti taj kraj još daleko. Najprije, postoji veća potreba da se pred takozvane „predsjedničke izbore" u Rusiji 2018. najavi „pobjeda".

Drugo, državne finansije nisu u najboljem stanju, i bolje je uštedjeti nešto novca. Treće, Putin hoće da se skoncentriše na druga polja – Ukrajinu, otpor novim sankcijama i održanje političke kontrole nad Rusijom. Putin želi da napusti sirijsku pozornicu kao pobjednik. No, neće biti političkog rješenja a građanski rat će biti moguć u svako doba. Kurdi bi, uz pomoć SAD, mogli da proglase sopstvenu državu. Ili bi agresivno postupanje Irana moglo da pokrene Izrael na odlučne akcije. Nakon što se Kremlj povezao sa režimom u Teheranu, neće sa njim dijeliti samo pobjede, već i teškoće. Sastanak u Sočiju nije tačka, već zarez u politici Moskve na Bliskom istoku.

Konstantin fon Egert je komentator i voditelj na nezavisnoj ruskoj televiziji „Dožd".

 

Preporuka redakcije