1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Putin i Erdogan – pravi prijatelji?

Turska je članica NATO. Zato je i više nego neuobičajeno to što Ankara žel,i a kupi rusko oružje. Da li se između Ankare i Moskve nazire blisko partnerstvo? Miodrag Šorić smatra da nema razloga za uzbunu.

I jedan i drugi se žale na nepravedan tretman. I jednom i drugom Zapad redovno okreće leđa. I jedan i drugi se rado predstavljaju kao jaki muškarci i javno jedan drugo nazivaju „prijateljem". Predsjednici Rusije i Turske imaju mnogo toga zajedničkog.

Mnogo toga proteklih sedmica ukazuje na to da partnerstvo Vladimira Putina i Redžepa Tajipa Erdogana jača: bilateralna saradnja, saradnja vojski i tajnih službi u Siriji. Istovremeno, i jedan i drugi nastavljaju diplomatski rat sa Evropskom unijom i SAD. Turska zatvara njemačke novinare i borce za ljudska prava i ignoriše, kako proteste iz Berlina, tako i važeće pravo. Moskva pruža podršku vojnicima koji se bore na istoku Ukrajine. Kremlj ne želi ni da razgovara o aneksiji Krima, a istovremeno traži ukidanje zapadnih sankcija.

Neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj?

Pa pošto Erdogan i Putin – da to lijepo formulišemo – imaju poteškoća sa Zapadom i međunarodnim pravom, šta im drugo preostaje nego da se međusobno udruže? Kako bi to jasno stavio do znanja „boljeznajućim" NATO-partnerima, Erdogan je odlučio da kupi ruski protivvazdušni raketni sistem – i pored svih protesta Vašingtona i Brisela.

Miodrag Šorić, DW-studio Moskva

Miodrag Šorić, DW-studio Moskva

Ali šta je konkretno donijela Erdoganova otvorena demonstracija bijesa prema Zapadu i demonstracija navodnog prijateljstva sa Rusijom? Ništa. Političare – kako u Berlinu, tako i Vašingtonu – kao da ne uzbuđuju Erdoganove prijetnje da bi zbog boljih odnosa sa Rusijom praktično mogao da promijeni stranu. Oni vjeruju da će Erdogan prije ili kasnije da se smiri, te da će interese svoje zemlje izdići iznad svog ega.

Jer čak i da se odnosi sa Rusijom intenziviraju, Turska, privredno gledano, od Moskve ne može da profitira onoliko koliko može od Zapada. Berza je već oštro kaznila Erdoganov spoljnopolitički zaokret. Turski rast sada uveliko finansiraju mašine za štampanje novca. Otkako mnogi zapadni turisti zaobilaze Tursku, na čuvenom Bazaru u Istanbulu mnoge tezge se zatvaraju. Njemački turisti sada ponovo više odlaze u Grčku i Španiju. Vidjećemo koliko će turski predsjednik da izdrži.

Slično je i sa Moskvom. Iako njemačka privreda ponovo snažno ulaže u Rusiju, bilateralna razmjena znatno je manja od one kakva je bila prije 2014. godine. Sankcije djeluju. Privredni angažman u smjeru Azije je prije zamjena, nego dopuna dobrih odnosa sa Njemačkom i Evropskom unijom.

Vrijeme na strani Zapada

U sporu sa Rusijom i Turskom vrijeme je na strani Zapada – jer partnerstvo Rusije i Turske baš i nije toliko snažno. Naprotiv, Moskva je razočarana što je Erdogan prilikom posjete Kijevu Krim nazvao dijelom Ukrajine. Još uvijek nije isplaćen sav novac za ruski protivvazdušni raketni sistem koji je Erdogan naručio. Čitav posao mogao bi i da se izjalovi.

Turski predsjednik još uvijek je ljut zbog zabrane uvoza turskog paradajza i drugih proizvoda koju je uvela Rusija. Interesi dviju zemalja kose se i u Siriji: Moskva i dalje podržava predsjednika Asada, Ankara želi da ga svrgne s vlasti.

Usput bi trebalo spomenuti i to da su Asad i Erdogan nekada bili najbolji prijatelji, ljudi koji su sa porodicima čak i odmor provodili zajedno. Ali to je bilo davno. Tako je to sa političkim prijateljstvima.

 

Preporuka redakcije