"Psihopatologija moći" - psihološki portret aktera rata

Zavjera protiv Srbije, srpski ekstremizam, ekonomski problemi - u javnosti još uvijek postoje različite verzije razloga za raspad bivše Jugoslavije. Teorije se zasnivaju uglavnom na tome da se krivica prebaci na leđa drugih. U Njemačkoj je nadavno iz štampe izašla knjiga politologa Seada Husića, pod naslovom - Psihopatologija moći.

Sead Husić u ovom djelu, ustvari u svom doktorskom radu, prilazi pitanju sa sasvim druge strane. On opisuje životni put glavnih aktera ratova na Balkanu i kroz to pokušava pronaći ključ za objašnjenje raspada Jugoslavije.

"Kada se bolje pogleda šta je te osobe psihološki opterećivalo, i šta je to što psihološki opterećuje grupe iz kojih dolaze, onda se mogu pronaći i istinski uzroci za tolike zločine koji su počinjeni."

Husić psihopatološko ponašanje dokazuje prvo kod Miloševića čija su oba roditelja izvršila samoubistvo. Kod njega se to manifestovalo pojavom psihoze - narcizma propraćenog agresivnom željom za ubijanjem i razaranjem. Kod Miloševićevog suparnika, Franje Tuđmana, Husić pronalazi isti obrazac. I Tuđmanovi roditelji stradaju, još uvijek je nejasno da li je po srijedi bilo samoubistvo, ili nešto drugo. Tuđmana je čitav život pratio osjećaj krivice, te se stoga razvio u paranoidnog autokratu, tvrdi Husić i dodaje.

"Milošević je bio prvi lider koji je bio nacionalista. Nekoliko godina je trajao taj uspon nacionalizma u Srbiji i to je dovelo do reakcije u Hrvatskoj. Tuđman nikada ne bi postao predsjednik da nije bilo Miloševića."

Husić potom analizira i ličnost Alije Izetbegovića, kod koga ne nalazi psihopatoloških poremećaja.

"Naravno da on nije bio Mahatma Gandi. Ono što ga razlikuje od Tuđmana i Miloševića jeste da s početkom rata, prožetog masakrima i brutalnošću, on nije vodio politiku etničkog čišćenja kako bi stvorio etnički čist prostor samo za Bošnjake, kako bi uklonio ostale nacionalnosti i pripadnike druge vjere."

Husić je svjestan toga da bi ga mogli optužiti da je jednostran, s obzirom da i sam potiče iz BiH.

"Pokušao sam da budem kritičan koliko to mogu. Međutim, nisam htio da sebi namaknem okove i da prestanem da pišem ono što sam morao napisati - bez obzira što postoji opasnost da mi sa srbijanske ili hrvatske strane prebace da sam jednostran."

Postoji li onda opasnost da se cjelokupna krivica prebaci na leđa Tuđmana i Miloševića? Husić smatra:

"Ovo je jedan od načina da se objasni ono što se zbivalo, da se objasni zašto su činili to što su činili. Oni nose dio odgovornosti. Zbog toga dio odgovornosti za zločine nose i ljudi koji su ih slijedili na njihovom putu."

Ipak, Husić samo djelomično opravdava naslov knjige „Psihopatologija moći”. Knjiga nije dosegla onaj nivo koji, recimo, ima knjiga psihoanalitičarke Alice Miller, koja je sličnu analizu napisala o Hitleru. Ipak, biografije Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića su temeljne, sa dosta zanimljivih detalja i čitaju se za zanimanjem. Čak i samo to bi bio dovoljan povod za čitanje ovog djela, a interes za štampanje na hrvatskom jeziku je već pokazala jedna izdavačka kuća iz Hrvatske.