1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Prvi zapadni student u Sjevernoj Koreji

Alessandro Ford je prvi student sa Zapada koji je studirao na Univerzitetu u Sjevernoj Koreji. Kaže da mu je dugo trebalo da premosti razlike, ali je ipak stekao dobre prijatelje.

Alessandro Ford, 18-godišnji Britanac, prvi je "zapadnjački" student koji je jedan semestar, od augusta do decembra prošle godine, studirao na Kim Il-sung univerzitetu u Pyongyangu, glavnom gradu Sjeverne Koreje.

Ford se vratio u Europu, a u intervjuu za Deutsche Welle govori kako izgleda svakodnevni život u studentskom domu u Pyongyangu, kako je sticao prijatelje, ali i bio pod stalnom prismotrom vlasti.

DW: Mnogi mladi ljudi odluče bar jedan semestar studirati u drugoj zemlji. Obično odlaze u Sjedinjene Američke Države, Australiju ili možda Kinu, ali nikako u Sjevernu Koreju. Odakle, stoga, tvoja odluka da studiraš baš tamo?

Alessandro Ford: Prvi put sam posjetio Sjevernu Koreju 2011. godine, zajedno s ocem, koji je strušnjak za Sjevernu Koreju. Za njega je to bio službeni put, a za mene avantura u egzotičnu, neistraženu zemlju.

To putovanje meni je, zapravo, bilo dosadno - dugotrajni sastanci i vožnja prenatrpanim autima. Ipak, s vremena na vrijeme znalo je biti uzbudljivo, što me je godinama podsjećalo na to koliko je Sjeverna Koreja egzotična, koliko strana, koliko drukčija.

Već dvije godine nakon tog doživljaja počeo sam planirati svoje novo putovanje. Nisam mogao odlučiti gdje da idem i šta da radim. Znao sam da to mora biti nešto veliko i odvažno, nešto izazovno. Pomislio sam na Vijetnam, dobrovoljni rad u Kolumbiji i obilasku Europe, između ostalog. No, ništa od toga mi nije zvučalo dovoljno izazovno.

Onda je moj otac postao nestrpljiv zbog moje neodlučnosti. "Ako ne odlučiš, poslat ću te u Sjevernu Koreju", rekao je otac u šali, što je meni bilo dovoljno da donesem odluku.

Šala je prerasla u nezaboravno vrijeme mog života. Pita sam oca može li me poslati u Sjevernu Koreju na duži period? Bio je iznenađen, ali je pristao raspitati se da li bi to bilo moguće.

Koliko je teško bilo ostvariti takvu zamisao?

Vlastima Sjeverne Koreje trebalo je nekoliko mjeseci da donesu odluku, ali su pristali odobriti mi dolaza. Jedini uvjet je bio da naučim osnove korejskog jezika, što sam i učinio prije odlaska. Na taj način htjeli su promovirati i program razmjene studenata između univerziteta u Sjevernoj Koreji i univerziteta na Zapadu, uključujući i Cambridge.

Trebao im je neko ko će "probiti led" i otvoriti puteve za buduću razmjenu studenata između univerziteta Sjeverne Koreje i Europe. Britanski student, sa iskustvom boravka u Sjevernoj Koreji, bio je savršen početak za njih.

Alessandro Ford Skyline Pjöngjang Nordkorea

Kulturni šok je bio ogroman

Kakav je život u studentskom domu u Sjevernoj Koreji?

Dosta je različit od onoga u Engleskoj. Kultura je drukčija, ljudi se drukčije ponašaju, čak je i atmosfera drukčija. Ipak, naviknete se na sve to.

Igrali smo fudbal i košarku, kartali smo se, pili pivo, zajedno gledali filmove. Nakon nekog vremena, sve je postalo rutina, kao i bilo gdje drugdje. Vjerovatno biste očekivali da mi je trebalo mnogo više vremena da se priviknem na život u Sjevernoj Koreji, pošto su ljudi tamo urođeno vrijedni, i ići ukorak s njima na fakultetu ili u sportu, gotovo je nemoguće.

Koliki si kulturološki šok doživio?

Taj kulturni šok za mene je bio pravi jaz koji sam dva ili tri mjeseca pokušavao premostiti. Svi se zajedno peru, zajedno se opuštaju u sauni, jedu zajedno, sve rade zajedno.

Privatnost ne razumiju baš najbolje. Postoji i ta politička strana kulture, gdje se svi studenti svako jutro poklanjaju kipu "Velikog vođe", gdje su slike velikih vođa izložene u svim prostorijama i gdje službeni kombi sa razglasom, svako jutro vozi oko studentskog doma i pušta pjesme koje veličaju socijalizam. Sve to je bilo teško prihvatiti i navići se, ali eto, uspio sam.

Koliko si bio u stanju održavati veze s obitelji u Europi?

Nisam imao pristup internetu, kao ni niko drugi. Imao sam mobitel kojim sam mogao obavljati pozive i izvan Sjeverne Koreje. Mogao sam telefonirati koliko želim, no radio sam to samo jednom sedmično, budući da je cijena poziva iz Pyongyanga prema ostatku svijeta 2.20 američkih dolara po minuti razgovora. Da nije u pitanju cijena, mogao sam razgovarati svaki dan, ako želim.

Osim života u studentskom domu, da li si iskusio i svakodnevni život u Pyongyangu ili nekom drugom gradu?

Svakodnevnom životu stanovnika Sjeverne Koreje svjedočio sam svaki dan, pješačeći do fakulteta kroz Pyongyang. Vidio sam djecu kako idu u školu, umorne ljudi koji idu na posao, ljude koji su se bavili uobičajenim, svakodnevnim poslovima. Svakodnevni život tamo nije nešto što me je jako iznenadilo, jer nije toliko neuobičajen. Bilo je lijepo vidjeti nešto drugačije od marširanja vojske i turističkih tura, ali zaista, ništa posebno.

Također sam, zajedno sa drugim stranim studentima, posjetio i planine Myohyang i Kumgang, prelijepe lokacije, ali i mogućnost da se vidi unutrašnjost Sjeverne Koreje. Mnogo je siromašnija nego uglađeni glavni grad. Putevi su urušeni, zgrade jako dotrajale, trošne. Nisam primjetio ima li gladi, a moguće je da ima.

Alessandro Ford Inliner fahren Pjöngjang Nordkorea Austauschstudent

Ford: "Zajdno smo igrali fudbal, košarku, zajedno smo se kartali i pili pivo"

Kako bi opisao odnose sa kolegama, studentima iz Sjeverne Koreje?

Kolege koje sam upoznao bili su u dva dijela studentskog doma. U jednom dijelu su bili studenti koji su željni znanja, koji žele znati o životu izvan Sjeverne Koreje. U drugom dijelu su bili oni koje ne zanima ništa izvan Sjeverne Koreje. Većinu kolega bila je u prvom dijelu doma i stalno su pitali o životu u uropi, u Britaniji.

Drugi su bili u manjini. Bili su pristojni, ali ih jednostavno nije zanimao život izvan Sjeverne Koreje. Sretni su u svom okruženju i nemaju želju razmišljati o mogućem životu izvan njega, bez obzira na sve.

Da li ste ikada govorili o politici ili je to tabu-tema koja je zabanjena?

Nikada nismo raspravljali o politici u smislu koja je politička opcija najbolja, ali smo razgovarali o međunarodnim odnosima, kako Kina podržava Sjevernu Koreju, dok Amerika podržava Južnu, na primjer. Sve u svemu, pokušavali smo izbježi politiku u našim razgovorima.

Sjećam se kada su me poveli u obilazak studentskog doma za strance, jedan kolega iz Sjeverne Koreje pokazao mi je dvije veš-mašine i objasnio da mogu koristiti samo jednu. Kada sam upitao zašto, objasnio mi je da su drugu kupili kineski studenti i da je koriste samo oni.

Osjetio sam da mogu iskušati šansu do krajnjih granica, šalio sam se kako sam došao u "radnički raj", a umjesto toga sam zatekao strance infiltrirane u taj socijalistički raj na razne kapitalističke načine. Taj kolega je odmah postao šutljiv i jako uznemiren.

Nastavio sam u smislu kako ti kineski studenti mogu imati vlastitu veš-mašinu, poput Trojanskog konja postavljenog da zatruje koreanski socijalizam. U tom momentu, moj kolega je ostao ozbiljan i rekao mi da se prestanem šaliti na račun socijalizma. Dakle, mogli smo pričati o socijalizmu i kapitalizmu, ali bez kritiziranja.

Sjevernu Koreju česo opisuju kao napušteno kraljevstvo. Da li je još uvijek tako? Koliko su tvoje kolege znale o životu izvan Sjeverne Koreje?

Sjeverna Koreja trenutno prolazi kroz dramatične kulturološke promjene s kineskim, usudio bih se reći i južno-korejskim filmovima, muzikom i TV emisijama koje dolaze s druge stane granice. Nekoliko mojih sjeverno-korejskih kolega imalo je kineske laptope i kineske video igrice, koje bi satima igrali.

Često se sluša kineska muzika i gledaju kineski filmovi, a mogu se kupiti i u lokalnim kioscima. Ruski filmovi, s korejskim titlovima, također se mogu naći u većini prodavnica, baš kao i ruska muzika. Priča se da elita u Pyongyangu gleda ilegalne filmove iz Južne Koreje, kao i TV emisije.

Moji profesori imali su skromno znanje o svijetu izvan Sjeverne Koreje. Jedan profesor pojašnjavao nam je nazive godišnjih doba. Zastao je tek da bi upitao da li i na Zapadu postoje četiri godišnja doba. Drugi profesor mi je više od pet minuta objašnjavao šta je banana, jer je mislio da u životu nisam vidio bananu.

Da li si sklopio neka prava prijateljstva ili je to nemoguće u takvim okolnostima?

Jesam stekao prave prijatelje, ljude koje se nadam opet vidjeti jednoga dana. Oni su prihvatili mene, baš kako sam ja prihvatio njih, kao pojedince dosta drukčije od mene, a ipak sa istim temeljnim vrijednostima, istim temeljnim snovima i strahovima, sa istim emocijama.

Oni nisu ustajali uz misao "Smrt Americi" ili "Živio radnički raj", baš kao što se ni mi ne budimo razmišljajući kako taj dan moramo zaraditi mnogo novca da bismo zadovoljili naš kapitalistički stil života. Mi nismo izraz ni socijalizma ni kapitalizma, ni Istoka ni Zapada, mi smo samo mladi studenti sa istog univerziteta, kji živimo isti život, a to vodi ka pravom, pouzdanom prijateljstvu.