Prvi njemački muzej imigracije

Gastarbajteri su se sigurno radovali kada bi vidjeli riječi 'Dobrodošli u Njemačku' napisane na bijeloj tabli. Te riječi su u Centru za imigraciju u Bremerhafenu označavale prelazak iz statusa emigranta u status imigranta. Krajem aprila 2012. godine otvorena je nova zgrada imigracionog centra.

"Imigracija" je počela 70-ih godina kioskom koji još uvijek postoji u nekim regijama, pogotovo u Rajnskoj. “Dovođenje gastarbajtera biće odmah prekinuto“, može se pročitati ovdje. Sve novine na kiosku imaju slične naslove. 24. novembar 1973. godine je. Dan ranije je savezna vlada odlučila da neće više puštati gastarbajtere u zemlju. Još su se samo djeca i članovi porodice mogli relativno lako preseliti u Njemačku. Izložba dakle počinje jednom prekretnicom u istoriji njemačke imigracione politike. Ranije je od 60-ih godina postojao sporazum o regrutaciji radnika iz inostranstva između Savezne republike i zemalja poput Španije, Italije, Grčke ili Turske. Radnici iz ovih zemalja su veoma lako dobijali dozvolu za imigraciju budući da je njemačkom ekonomskom čudu trebalo gastarbajtera.

Od kioska put vodi lijevo ka jednom tipičnom tržnom centru iz 70-ih godina. Direktno ispred jednog prozora narandžasta zavjesa je napola navučena, a na karti stoji napisano crvenom bojom 'cjenovnik' i 'svježa pavlaka svakog dana'. Italijanska 'Kasata' košta 80 pfeninga, mala porcija sladoleda 30 pfeninga. Ovo je radnja italijanskog sladoledžije Silvija. Poput mnogih drugih Italijana iz njegove branše potiče iz Dolomita.

Od Italije preko DDR-a do Volfsburga

Već početkom 19-og vijeka njegova porodica se uputila prema južnom dijelu Njemačke sa svojim sladoled-karavanom. Tamo se rodio Silvio 1970. godine. Kao mladić prvo se odselio u Alzas. Tamo je htio da izučiti zanat pravljenja sladoleda od svog ujaka. Nakon kratkog boravka u Italiji mladi Italijan se vratio u Njemačku, tačnije u Verdau u Saksoniji. Tamo je otvorio svoju prvu prodavnicu sladoleda.

Godine DDR-a, od kraja Drugog svjetskog rata kada je Njemačka bila podijeljena na demokratski Zapad i socijalistički Istok, nisu uvijek bile jednostavne za Italijana koji je u međuvremenu zasnovao porodicu. Ipak, znao je kako da se snađe, priča Ilka Zer, radnica u njemačkom imigracionom centru. “Kada god nije imao dovoljno sastojaka za sladoled, uzeo bi makaze i češalj u ruke i zarađivao za život kao frizer.“ 1953. godine porodica Olivijer bježi preko Berlina u Zapadnu Njemačku – preko Frankfurta na Majni ka Volfsburgu. Putovanje iz DDR-a na Zapad bilo je zabranjeno. Tamo Silvijevi potomci još uvijek drže prodavnice sladoleda.

Posjetioci u potrazi za tragovima

Predmeti iz prošlosti ne stoje na postoljima ispod stakla u ovom muzeju, već ih posjetioci otkrivaju, tako reći, u prolazu. Pribor za šišanje koje je koristio Silvio Olivier stoji u originalnom frizerskom salonu i z 70-ih godina. Njegov pasoš nalazi se u antikvarijatu, jedan fotoalbum koji sadrži veliki broj istorijskih slika nalazi se u 'Agfa' fotoradnji a čašice za sladoled i kecelja mogu da se pronađu u tržnom centru.

Tek kada se malo pobliže pogleda može se zaključiti gdje i na koji način su imigranti ostavili svoj trag na njemačko društvo. Neke stvari su već postale sasvim uobičajene, kao što su italijanska pasta, pica i turski doner.

U jednom izlogu mogu se vidjeti farmerke. Pripadale su vijetnamskoj radnici na ugovoru u DDR-u Mai Puong Kolat: ona je prvobitno htjela da radi u hotelu, ali na kraju je radila u jednoj velikoj kantini, kaže Zer. “Nije imala mnogo novca tako da je noću šila zapadnjačke farmerke“, priča Zer ispred imigracionog centra. Nije samo ona mislila da su ove farmerke izuzetno moderne. Farmerke koje je Kolat šila po uzoru na zapadnjačke modele, budući ih nije bilo u DDR-u, bile su izuzetno popularne i među njenim prijateljima, sigurna je Zer.

300 godina istorije imigracije

Na osnovu 15 portreta koji su izloženi u Bremerhafenu prikazan je način na koji su se imigranti snalazili kada su dolazili u Njemačku. Prvi prikazani imigrant je Hugenot Filip Konor 1710. godine, a zadnji su portreti Gordane i Zorana Nikolića, koji su izbjegli tokom posljednjih ratova na Balkanu. Nisu svi imali osjećaj da su dobrodošli, kaže direktorka muzeja Simona Ajk. Iznenadila ju je i priča srpskih izbjeglica, kaže Ajk. Ima i jedan primjer: “Jedna porodica je toliko toplo primljena od strane svojih komšija, da su htjeli za stalno tu da ostanu i da im se djeca dobro integrišu u Njemačkoj.“

Pitanje perspektive

U toku jednog sata posjete ovoj izložbi nauči se mnogo o svakodnevnom životu imigranata. Pitanje koje se postavlja i na koje više nije tako lako odgovoriti je ko je emigrant a ko je imigrant. Direktorica izložbe Simona Ajk želi izložbom o imigraciji u Njemačkoj povećati interes za ovu temu kojom se, prema njenom mišljenju, njemačka javnost i dalje premalo bavi.

Autor: Kathrin Erdmann / Staša Nikodinović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić