Protesti za više radnih mjesta u Tunisu

U pustinji između libijske i alžirske granice, tačnije oko 120 kilometara od glavnog grada provincije Tataouine, polovinom aprila je šatorsko naselje podigla jedna grupa demonstranata. Svako selo i svaki dio grada ima svoj šator i svaki šator šalje svog predstavnika u koordinaciono vijeće koje zastupa zahtjeve protestnog pokreta. U šatorskom naselju trenutno živi više od hiljadu osoba. Njihov zahtjev glasi: otvaranje više radnih mjesta, prije svega u firmama koje u regionu crpe i prerađuju naftu kao i više novca za razvoj. Uglavnom se radi o offshore firmama koje u tom području crpe naftu, ali tu ne plaćaju porez. One su jedini veliki poslodavci u regionu u kojem je skoro polovina fakultetski obrazovanog stanovništva nezaposleno.

"Nedamo se"

„Imam 34 godine i radio sam u Libiji", priča Muhamed dok sa preplanulog lica briše znoj. Kada je u Libiji 2011. godine izbio rat, Muhamed se vratio u domovinu. „Nemam ništa. Nisam oženjen. Nemam kuću. Ništa", kaže Muhamed i bespomoćno sliježe ramenima: „Nemam gdje ni izaći sa svojom vjerenicom. Nemamo gdje." Čak i u pustinji u kojoj protestuje je ograničeno područje koje je dostupno samo uz dozvolu vlasti. Nezaposlenost, besperspektivnost, frustracija – situacija u teritorijalno najvećoj provinciji u Tunisu (Tataouine) je slična kao i drugim dijelovima zemlje koja od 2011. godine čeka da počne ubirati plodove revolucije. Tataouine se nalazi u području bogatom naftom i zemnim gasom u kojem su uglavnom aktivne inostrane firme koje nemaju transparentne ugovore.

Polovinom maja je predsjednik Tunisa Beji Caid Essebsi najavio da će vojska ubuduće čuvati naftna postrojenja jer su nafta, zemni gas i fosfat najveći izvori prihoda u regionu, a demonstranti su predsjedniku države trn u oku. Međutim, ministar odbrane je jasno rekao da će vojska štititi postrojenja, ali da njen zadatak nije da rastjeruje demonstrante. Ova dva različita svijeta su već nekoliko sedmica mirno živjela: uglavnom mlađe osobe su od vojske koristile električnu energiju, najbliža bojnica je također postavila šatore u kojim danonoćno dežuraju ljekari, a rodbina i oni koji podržavaju demonstrante se brinu o njihovom snabdijevanju hranom i vodom.

Eskalacija nakon smrti demonstranta

Raspoloženje se pokvarilo nakon što su demonstranti, zbog nekoliko propalih pregovora sa ministarstvom za rad, odlučili zauzeti pumpna postrojenja i smanjiti protok nafte. 22. maja je jedinica Nacionalne garde pokušala ukloniti šatorsko naselje. Tom prilikom je upotrijebila suzavac i zapalila nekoliko šatora, na šta su demonstranti uzvratili bacanjem kamenja. Tom prilikom je vojno vozilo pregazilo jednog 21-godišnjaka nakon čega je on podlegao zadobijenim ranama.

Nakon toga je u Tataouine došlo do sukoba u kojim su zapaljena dva vojna punkta. Istovremeno je opljačkano i jedno skladište iz kojeg je ukradeno nekoliko automobila. „Nemamo ništa s tim. Mi nismo ni teroristi niti krijumčari", kaže Muhamed. „Ne zahtjevamo ništa više osim jednakosti. To nije samo obična riječ. I u ustavu piše da se jednakost mora i primjenjivati", kaže Adnan koji stoji ispred zapaljenog šatora i dodaje: „Samo želimo iste šanse kao i stanovništvo u obalskom području".

Krijumčarenje jedini izvor prihoda

Nakon „Arapskog proljeća" 2011. godine su u trouglu Tunis-Libija-Alžir funkcionisali formalni i neformalni sektori. Tadašnji predsjednik Ben Ali je dozvoljavao uticajnim krijumčarima nesmetan prelazak granice jer su oni osiguravali egzistenciju privredno ovisnog juga i vlastodršcu u udaljenom Tunisu garantovali stabilnost.Neformalni sektor je privređivao više od regularne privrede, navodi se u studiji udruženja poslodavaca iz Tunisa. Nakon diktature su krijumčarske mreže postale nezavisne i pored svakodnevne robe je dolazilo i oružje iz starih libijskih zaliha.  I Muhamed je na granici preuzimao robu „ali samo cigarete i benzin. Ništa što je kanžnjivo. Nemamo drugog izbora. Gdje drugo da radimo?"

Policija u Tunisu je u proteklih nekoliko dana uhapsila više vodećih krijumčara. Za mnoge stanovnike u pograničnom području će vjerovatno uskoro presušiti ovi izvori prihoda. Adnan, Muhamed i ostali ne posustaju i dalje demonstriraju za otvaranje regularnih radnih mjesta: „Ostajemo bez obzira što je u toku Ramazan. Ako bude potrebno ovdje ćemo slaviti i Bajram. Ako treba i Kurban-bajram početkom septembra."