Propast banjalučke Ilidže

Ništa na prilazu kući Ahmeta Šeranića ne upućuje na to da bi se u njoj mogao kriti nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ni oronuli krov, ni pohrđali oluci, ni iskrivljeni prozori, ni dvorište puno starog željeza. Tek mala tabla na ogradi dvorišta objašnjava da će se ulaskom u kuću, ući zapravo u banju sa ljekovitom izvorskom vodom, koja otklanja tegobe reume i išijasa, a koja je izgrađena još davne 1858. godine. Goste i posjetioce Ahmet Seranić dočekuje u dvorištu ispod suncobrana, na klimavim plastičnim stolicama, za stolom prekrivenim dotrajalom mušemom. I tek za tim stolom i na toj stolici posjetioci će možda biti najviše zbunjeni. Jer šta bi ovdje moglo biti nacionalno dobro i gdje je zapravo ta, navodno poznata banja? 

„Kad uđete u kuću, idete desno i tu se presvučete. Onda stepenicama siđete u kupaonu. Voda praktično protiče ispod kuće, kuća je napravljena na toj vodenoj žili, i dole u podrumu je mali bazen, u kojem se možete banjati. A nacionalno dobro su kako same banje tako i kuće uz koje su banje napravljenje, jer neke od kuća datiraju još iz šesnaestog stoljeća. Ako se malo izdignete, i na ovoj banji ćete vidjeti kupolu orijentalnog karaktera, samo je ona sad prekrivena plastikom, jer prokišnjava“, objašnjava Ahmet dok se uzdiže sa stolice i pokazuje u pravcu spomenute kupole.

Ahmet priča kako je cijeli kompleks zapostavljen. Kako kuće i banje propadaju, jer o njima, izuzev nekoliko komšija kroz privatnu inicijativu, niko ne vodi računa. On lično se, kaže, za donacije za popravku obraćao svim mogućim institucijama, ali čini mu se da zapravo niko od nadležnih nema želju da se banja popravi i dovede u red. Dapače, dodaje, stiče se utisak da je nekome zapravo stalo da sve propadne, pa zato sve skupa i izgleda tako kako izgleda. „U odluci o proglašenju ovog kompleksa nacionalnim spomenikom stoji da je za obilježavanje spomenika zadužena Komisija (za očuvanje nacionalnih spomenika), a za popravku, održavanje, obnovu i zaštitu od propadanja entitet, dakle Vlada RS-a. Ali meni se čini da je problem upravo u tome što cijeli kompleks ima taj neki orijentalni karakter, a neko to ovdje izgleda ne želi imati", kaže Ahmet. 

Ljekovite vode

A o čemu se zapravo radi i šta bi to trebalo biti popravljeno ili barem spašeno od propadanja? Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, kompleks banja u banjalučkom naselju Ilidža, nacionalnim spomenikom proglasila je još 2005. godine. Kompleks čini nekoliko ljekovitih banja, koje vodu dobijaju ispod brda Šehitluci (danas Banj-Brdo), i koje datiraju još iz doba Rimljana. Svoj procvat, ovaj kraj doživio je za vrijeme osmanske vladavine, i tada su banje, i kuće uz koje se one nalaze, dobile svoj karakteristični izgled. Taj izgled, banje su skoro u potpunosti zadržale do danas. Za vrijeme Austrougarske vladavine, samo su pojedine kuće doživjele minimalne promjene, te su neke, poput Ahmetove, izgrađene sa odlikama austrijske provincijske arhitekture.

Ljekovite vode ukupno devet banja – Maslin hauz, Ebin hauz, Šeranića hauz, Osmančevića banja, Banja Žbana, Banje u Demirovića kući, Banja Direklija, Banja Šugavica i Trokića vrelo – pomažu kod raznih vrsta tjelesnih i duševnih tegoba. Kod reume i išijasa, kod oboljenja disajnih puteva, kod srčanih oboljenja i depresije, ili pak nakon operativnih zahvata pri rehabilitaciji pacijenata. Tako je Ebin hauz - riječ „hauz“ je arapskog porijekla i znači „natkriveni bazen“ - poznat na primjer po tome što pomaže kod psihičkih oboljenja, Šeranića hauz kod reumatskih, dok je Banja šugavica na primjer dobila ime po tome, jer su za vrijeme Prvog svjetskog rata vojnici u njoj liječili razna kožna oboljenja.

Skrnavljenje nacionalnog dobra?

Nacionalno dobro u ovom kompleksu su i pojedine kuće u naselju Ilidža. One su tradicionalne kubusne forme, sa četvorovodnim krovom oštrog nagiba i dubokih streha, za koje se kao pokrivač koristi karakteristični biber-crijep. Zidovi prizemlja ovih kuća zidani su od kamena, a svaka od kuća u prizemlju ima hajat sa stepeništem za sprat, te divanhanu iz koje se pruža pogled na rijeku Vrbas. Objekti koje prema Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika posjeduju ove karakteristike i koji imaju i ambijentalnu vrijednost, jesu na primjer kuća Gušića, kuća Hadžiisaković Zlatka, kuća Štefka i Marte Golbaher, te Demirovića kuća, u čijem se sastavu nalaze i tri kamene kade za banjanje u ljekovitim vodama. Prema odluci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, za zaštitu, konzervaciju, restauraciju i prezentaciju svih ovih objekata, a prema odluci o proglašavanju ovog kompleksa nacionalnim spomenikom, dužna je Vlada Republike Srpske.

„Ali vidite, kad na primjer uzmete tu Demirovića kuću. Ona više nema vode! Tu više nema dotoka! Razlog tome je što se ovdje sada grade nove banje i one uzimaju vodu kućama i banja koje su nacionalni spomenici. Mimo toga što su te gradnje, ja bih rekao, dosta kičaste i nikako se ne uklapaju o ovaj ambijent, ja ne vidim da to bilo koga zanima i da to bilo kontroliše, jer da kontroliše, sve to što narušava izgled kompleksa, bilo bi zatvoreno. Ovako, izgleda, radi ko šta hoće“, kaže Ahmet Šeranić.

Hauz ipak u funkciji

Njegov Šeranića hauz, srećom, još ima dotok vode tako da je povremeno i u upotrebi. Ahmet ima čak i redovne goste, a danas su to Smilja i Žarka, koje u hauz dolaze zbog reumatskih problema. „Banja jeste stara, ali nama odgovara voda, to nam je najvažnije. Stepenice do vode malo škripe, malo su i pohrđale, boja tu i tamo već otpada, ali nama je opet najvažnije da pomaže zdravlju. Pripazimo se malo kad silazimo i sve bude u redu“, objašnjavaju Smilja i Žarka. 

„Ja bih najviše volio sve obnoviti, ali ja od moje penzije ne mogu obnoviti ni krov, a kamoli šta više“, priča Ahmet, ispraća goste i ustaje sa stolice, trudeći se da što bolje pokaže sve ono što bi na banji i na kući trebalo popraviti. I kreće putićem koji vodi iza kuće i kroz vrt, ograđen starom tarabom se drvenom kapijom. A na njima posjetioca čeka novo iznenađenje – dvije table sa kućnim brojevima i dvije potpuno različite adrese. 

Pa, može li biti da u Bosni postoje i kuće sa dvije adrese? „Nema kuća dvije adrese“, smije se Ahmet, „ova prva tabla je prijeratna, ova druga je poslijeratna adresa. Prije rata smo bili na Braće Alagića  203, sad smo na Od Zmijanja Rajka 377. I taj detalj, eto, oslikava problematiku. Tako vam je to, ovdje je sve naopačke, svako vuče na svoju stranu, ali štete od toga imaju podjednako svi. Ja smatram da ovaj kompleks i ove banje imaju izuzetan turistički potencijal i mislim da ova zemlja sve te kulturološke specifičnosti treba unovčiti, a ne treba ih puštati da propadaju. Jer od toga bi svi imali koristi“, smatra Ahmet.

A onda na pozadini banje do koje se došlo prolazeći kroz vrata sa dvije adrese, pronalazi još jedno mjesto na zidu koje je ostalo bez maltera. Na kom će nacionalni spomenik BiH, takva su vremena, biti zakrpljen još jednim komadom najlona i plastike.