Stillstand in Washington

Kad je Obama 2008. kao predsjednik došao u Bijelu kuću, odmah na početku svoga mandata je jasno dao do znanja da će politički program u korist Amerike samo onda imati smisla ukoliko ne bude obilježen kopanjima političkih rovova, nego ukoliko ga obilježi nadstranačka suradnja.

Pledirao je za kraj političke rastrganosti i mučnih borbi između demokrata i republikanaca koje su kočile SAD i dovele do neraspoloženja građana naspram politici. No Obamine dobre namjere su propale već pri provedbi njegovog prvog velikog projekta: reforme zdravstva. Njegove ambiciozne vizije učiniti zdravstvenu zaštitu dostupnu za sve građane, rastrgane su u beskonačnim debatama i glasovanjima, a od velike reforme je na koncu ostala samo jedna reformica.

Nekontrolirano trošenje novca

Sličan scenarij je očit i u aktualnoj debati o pomijeranju gornje granice duga i prijetećem bankrotu Washingtona. Zasigurno se može kazati da krizu nisu prouzrokovali samo demokrati, jer je već i za vrijeme predsjedanja Obaminog prethodnika Georgea W. Busha dosta toga upućivalo na činjenicu da SAD živi iznad svojih mogućnosti: prije svega kad se pogledaju golemi izdaci za ratove u Iraku i Afganistanu, te nekontrolirano dodjeljivanje stambenih kredita, što je na koncu dovelo do krize nekretnina u Americi i financijske krize u svijetu.

U diskusiji oko dužničke krize su obje strane od početka zaraćene. Pritom se očito sve manje radi o sadržajnim diferencama, već o stranačko-političkim, ideološkim svađama, čiji je cilj protivniku zadati udarac, ne vodeći pritom obzira o posljedicama za građane i o ekonomskim posljedicama - i to ne samo za SAD, nego i za Europu i Aziju. Za ovaj politički bezobzirni sukob su tako karakteristične izjave Mitcha McConnela, republikanskog vođe u Senatu, da je njegov zadatak da se pobrine za to da Obama ostane predsjednik samo u jednom mandatu.

Sramoćenje protivnika

S druge strane, ni ono što dolazi iz usta demokrata nije baš konstruktivno. Dosadašnji prijedlozi demokrata za rješenjem konflikta su imali cilj da se protivnik osramoti. Obje strane bi dokazale dostojnu veličinu ukoliko bi srušile stranačko-političke zidove i dogovorile se oko dugova. Jedna strana bi pritom trebala popustiti i kratkoročno se morati nositi s političkim porazom. Ali dugoročno bi, i to izgleda mnogi zaboravljaju u Washingtonu, takav postupak diskusijom izmorena javnost nagradila, najkasnije na narednim izborima. Predsjednik Obama je u svome govoru naciji početkom tjedna još jednom pozvao sve strane da se urazume, kad je rekao da se ne može na takav način vladati najutjecajnijom nacijom na svijetu. Ali možda je upravo ta drskost Amerike smatrati. se najvećom nacijom na svijetu trenutačno pravi problem političke elite u Washingtonu.

Autori: Robert Mudge/Marina Martinović

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić