1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Promjenjivi stavovi Sofije

Države koje su iz rata izašle kao pobjednice su sklone da pripišu krivicu drugima, poraženima, kao da se to razumije samo po sebi, kaže u intervjuu DW-u o Prvom svjetskom ratu bugarski istoričar Dimitar Stojanović.

Skoro cijelu godinu nakon početka rata, bugarski političari vagali su na koju će stranu. Simpatije su mahom bile na strani Rusije, Engleske i Francuske – tokom 1914. se od bugarske opozicije moglo čuti da su nacionalni interesi zemlje upućeni na uspjehe Antante. Istovremeno Francuska odbija bugarski zahtjev za kreditom dok se njemački bankarski koncern pokazuje spremnijim da pošalje novac Sofiji – odobren je kredit od 500 miliona rajhs maraka. Ipak, do kraja 1914. ni Antanta ni Centralne sile nisu preduzele konkretne korake da pridobiju Bugarsku za saveznika. Po stupanju Osmanlijskog carstva u rat na strani Njemačke i Austrougarske, pozicija Sofije drastično se promijenila – sada je Bugarska bila u centru zbivanja. Diplomatski pritisak je rastao i maltene svodio na „ko da više“. A više je nuđeno iz Berlina – Bugarska bi odmah dobila cijeli srpski dio Makedonije kao i veliki dio centralne Srbije i korigovanje granica prema Osmanlijskoj imperiji. Vođena idejom o nacionalnom ujedinjenju Bugara, vlada premijera Radoslavova u septembru 1915. pristupa paktu sa Centralnim silama, a 14. oktobra objavljuje rat Srbiji.

Belgien Geschichte Erster Weltkrieg Westfront

Prvi svjetski rat je, uprkos svemu, uglavnom evropski rat.

O Bugarskoj prije, tokom i poslije rata razgovarali smo sa istoričarem Dimitrom Stojanovićem, odgovornim urednikom magazina Leuropeo na bugarskom jeziku.

DW: Koja je zvanična bugarska verzija o događajima koji su doveli do početka Velikog rata?

Dimitar Stojanović: Zvanične verzije se često mijenjaju na temelju političkih i nacionalnih potreba. Zbog toga ja radije govorim o objektivnoj nego o zvaničnoj verziji. Prvi svjetski rat je rezultat permanentnog svojstva ljudske prirode – nezasitosti. Imati više nego drugi i tako u nedogled. Takva vrsta gladi ne miruje, ona guta sve što joj je na putu. Zbog toga se ne može razlikovati ko je više, a ko manje kriv. Krivi su apsolutno svi. Tek mnogo kasnije istorija, ta proračunata bludnica, liježe u krevet samo sa pobjednicima.

Razne verzije o zbivanjima

I za najmanji kamičak evropske teritorije naći ćete pet onih koji tvrde da je to njihovo vlasništvo. Zbog toga postoje konstantne razlike u mišljenjima oko svega, ne samo oko ovog pitanja.

DW: Mišljenja se uglavnom sukobljavaju oko početka rata, odnosno krivice. Može li Njemačka da se označi izvornim krivcem?

Dimitar Stojanović: Apsurdno je kretati od pojedinačne krivice kada se radi o Prvom svjetskom ratu. To važi i za Njemačku, koju mnogi vide kao generalnog krivca za sva zla 20. vijeka. Upravo takvi stereotipi su doveli do još sumornijeg Drugog rata – on je direktna posljedica potresnog nedostatka pravednosti nakon Prvog rata. Jedino je izvjesno da pobjednici pišu istoriju. Kada je već tako, pobjednici bi trebalo da preuzmu i odgovornost za istorijske posljedice.

DW: Da li i nekadašnji njemački saveznici – poput Bugarske – pokušavaju da svu krivicu pripišu Nijemcima?

Dimitar Stojanović: Svakako postoje takvi pokušaji da se pobjegne od sopstvene odgovornosti za odluke koje su donijete samostalno. Kada odabereš neku stranu u konfliktu, onda moraš da imaš na umu da je to možda i gubitnička strana. Ako to ne učiniš, onda nisi zreo za čitavu igru. Bugarska, recimo, u Prvom svjetskom ratu bira njemačku stranu iz pragmatičnih razloga koji imaju veze sa nacionalnim ambicijama. Upravo zato se krivica u Bugarskoj ne pripisuje Berlinu nego ovdašnjim državnicima koji su napravili strateški pogrešan izbor i odveli zemlju u nacionalnu katastrofu. Države drugog bloka, koje su iz rata izašle kao pobjednice, padaju u još žešću samoobmanu – još su sklonije da pripišu krivicu drugima, pobijeđenima, kao da se to razumije samo po sebi.

Uloga Srbije

DW: Kako se ovdje tumači uloga Srbije i pucanja Gavrila Principa u Sarajevu?

Dimitar Stojanović: Srbija je bila samo pijun na globalnoj šahovskoj tabli, na kojoj su i mnogo jači igrači. Pijuni su i Bugarska i Grčka, kao i druge male evropske države. Namjerno kažem evropske, jer Prvi svjetski rat je, uprkos svemu, uglavnom evropski rat. Meni djeluje neozbiljno kada se Srbiji pripisuje posebna uloga, čak i u kontekstu Sarajevskog atentata. Rat bi bez sumnje izbio i sa nekim drugim povodom.

DW: Vidite li dvosmjernu vezu između krvavog raspada Jugoslavije i događaja koji su doveli do početka Velikog rata?

Dimitar Stojanović: Definitivno. Ali ne bih volio da odgovaram bukvalno jer osjećam duboko gađenje prema stereotipima. Balkanske zemlje – posebno Srbija – kao „evropsko bure baruta“. Rumunski Cigani. Bugarske prostitutke. Turski gastarbajteri. Bez obzira da li se radi o prošlosti ili sadašnjosti, kada se u opticaju nađu stereotipi, tu svaki suvisli razgovor gubi smisao. I još važnije – gubi se smisao neophodnog dijaloga o našoj zajedničkoj evropskoj budućnosti.

DW: Da li takva debata vodi razjašnjavanju njemačke uloge u Prvom ratu i reviziji istorije?

Dimitar Stojanović: Izvanredno je važna svaka debata, svaki dijalog o istorijsko-nacionalnim pitanjima koja nas razdvajaju. Svaka takva debata je terapija u kojoj se razaraju međusobne predrasude. Jednom imenovan, svaki strah postaje manji. A što se tiče istorije – ona se sada, u ovom trenutku, prepravlja.

DW: Objektivna panevropska istorija… Da li je tako nešto uopšte moguće?

Dimitar Stojanović: Zajednička i, posebno, objektivna evropska istorija je utopija u duhu Furijea. Jer, pod oblandom našeg krhkog međusobnog razumjevanja kriju se desetine još nezacijeljenih rana koje smo nanijeli jedni drugima tokom vremena. Ali to nikako ne znači da ne treba svakodnevno zajednički raditi. Koliko god da je moje principijelno neslaganje sa Marksom, sa jednim dijelom njegovog učenja sam saglasan: jednom će uvećani kvantitet sigurno prerasti u kvalitet. Tada će i jedan projekat poput Evropske unije imati sigurnu sadašnjost i predvidljivu budućnost. A to je od životnog značaja za sve nas.

Intervju: Mirela Ivanova / Nemanja Rujević

Odgovorna urednica: Belma Šestić