1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Promjena mentaliteta je neophodna

Novi, demokratski Bliski istok, mora nastati impulsima iz samog regiona. Samo tako se može djelotvorno suprotstaviti terorističkim grupama kao što je "Islamska država", smatra Naser Schruf.

default

Šta je ostalo od Arapskog proljeća?

Nije prošlo mnogo od kako je svijet slavio promjene na arapskim ulicama kao oslobađanje podčinjenih od njihovih diktatura. "Jasmin revolucija", "Arapsko proljeće", "Facebook revolucija" - ovakvi izrazi su zagospodarili naslovnicama zapadne štampe i činilo se da najavljuju "novi", demokratski i pluralistički Bliski istok, uključujući sjevernu Afriku. Slike civila, mladih Arapa, koji mirno demonstriraju su obišle svijet. Njihovo oružje bio je internet, blogovi i socijalne mreže poput Facebooka i Twittera. Ili scene, na kojima muslimani, koji demonstriraju u Kairu, mole na Trgu Tahrir i koje od napada policije štite demonstranti, kršćansko-koptske vjere: Ubjeđenje i oduševljenje sa kojima su se ti mladi ljudi borili za demokratiju, slobodu, ljudsko dostojanstvo i toleranciju, njihova euforija i njihova hrabrost da se pobune protiv represivnih režima - sve to je bilo stvarno i primjetno.

To da su brojni komentatori vidjeli ovdje dolazak "novog" Bliskog istoka, može se razumjeti - iako oni ni onda nisu bili u mogućnosti zaista preicizirati riječ "novi". Ipak tempo, kojim su moćni autokratski sistemi poput onih u Tunisu, Egiptu i Jemenu padali jedan za drugim, bio je iznimno snažan i činilo se da najavljuje epohalne promjene. Šta je od toga ostalo? Ne mnogo. Ili da ne kažemo da je u stvari potpuno suprotno. Bliski istok je doduše dobio "novo" lice. Ali to je ružno lice.

Tmurni izgledi za arapski svijet

Ne samo da se razočaranje vratilo. Već odavno je počela i represivna promjena koja se stalno pogoršava. Ovaj razvoj događaja je počeo već sa ratnim sukobima u Libiji čiji je tok mogao biti odlučen tek nakon napada NATO-a. I doživjeli su svoj vrhunac u Siriji, gdje se revolucija pretvorila u krvavi rat, koji je do danas koštao života veliki broj ljudi.

Naser Schruf

Naser Schruf

Tama i nesigurnost se spuštaju iznad arapskog svijeta. Mirni demonstranti "Arapskog proljeća" su gurnuti na margine ili se čak djelomice nalaze u zatvorima. Umjesto toga slikom dominiraju građanski ratovi, etnička čišćenja, propast i ruševine. I u brojnim zemljama regiona sada pravac određuju naoružani muškarci sa dugom bradom i perverznom voljom za ubijanjem. U Siriji i u Iraku boric tzv. "Islamske države" kontroliraju u međuvremenu područje veličine kao Jordan ili Liban. Oni tamo teroriziraju ljude, koji nisu spremni, podvrgnuti se njihovom tzv. "kalifatu", koji je u stvarnosti samo jedna pseudo-religizona kamuflirana vladavina straha i terora.

Posljedice ovakvog razvoja stanja su gorke. Bliski istok je nekad bio poznat kao čuveni mozaik različitih kultura, etničkih grupa, religioznih tradicija - danas je tu sve više linija koje razdvajaju, koje ljude dijele i dovode do toga da se nasilno bore. Slike kršćana, koji štite muslimane, ili obrnuto su u potpunosti nestale! Umjesto toga vidimo slike masovnih egzekucija, porušenih šiitskih svetišta i kršćana i jezida koji bivaju protjerani iz svojih tradicionalnih naselja u Iraku i Siriji. Hiljade ljudi napuštaju svoju domovinu i odlaze u pravcu Europe i Amerike. Ono što mi upravo ovdje doživljavamo je najmračnije i najtužnije poglavlje u novijoj istoriji Bliskog istoka, gdje su suniti, šiiti, kršćani, jezidi i brojne druge grupe unatoč brojnim ratovima, konfliktima, izbjegličkim i iseljeničkim talasima ipak najvećim dijelom mirno živjeli skupa.

Potresna bilansa jednog proljeća

To sve je doista potresna bilanca "Arapskog proljeća" - posebice jer i na drugim mjestima nije riješilo ključne probleme, koje su rasplamsale promjene. Primjerice Egipat: Egipatski narod je doduše možda zadovoljio svoju čežnju za jakim vođom. Ipak čini se da je general Abdel Fatah Al-Sisi do sada uspio ujediniti svoju zemlju ili uopće povesti je ka demokratskoj budućnosti podjednako malo kao i njegov prethodnik iz Muslimanske braće Mohamed Mursi, kojeg je on svrgnuo s vlasti.

A ostatak svijeta? Kod autoritarnih režima u Rusiji i Kini "Arapsko proljeće" ionako nije nikada naišlo na pretjerane simpatije. Iran je od početka imao selektivan pristup i do danas podržava samo one ustanike koji služe njegovoj ideologiji i njegovim interesima. A Zapad na Bliskom istoku u međuvremenu ponovo teži ka stabilnosti po svaku cijenu, umjesto da aktivno promiče demokratiju i pluralizam. Pri tome je Zapad još pritisnut prijetnjama u formi terorističkih grupa poput "Islamske države". Ipak ne treba previdjeti da unatoč svim simpatijama za "Arapsko proljeće" nikada nije bilo stvarne promjene u odnosima Zapada, a posebice SAD-a, prema Saudijskoj Arabiji iako tamo vlada jedan od najrepresivnijih režima u regionu.

Žaliti se zbog toga iz arapskog ugla gledano je doduše opravdano. Ali to neće pomoći izlasku iz sadašnje bijede. Sada su ponovo potrebni sami ljudi u arapskom svijetu: Njihove sadašnje elite na vlasti su nesposobne i najvećim dijelom također nemaju volju da provedu neophodne promjene.

Zbog toga je hitno neophodna ne samo promjena generacije, već i promjena mentaliteta. Nova generacija mora ne samo znati kako rukovati sa internetom i društvenim medijima. Ona mora moći biti bolje organizirana politički i društveno i biti više održiva, nego što je to bio slučaj sa "Arapskim proljećem". I ona iz vlastite snage mora pronaći zajednički mentalitet koji će učiniti nemogućim da neophodni reformski proces ponovo odmah bude uništen potpirivanjem konfesionalnih razlika ili terorom.