1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Prolaznici: Vidim ljude koje ti ne vidiš

Amir Kamber21. januar 2009

Zapadni Balkon nalazi se u Njemačkoj. U gradu Kelnu, na četvrtom spratu. Na njemu stoji Amir Kamber i posmatra, analizira i imaginira, te opušteno i ironično dokumentira život u Njemačkoj iz perspektive jednog Balkonca.

https://p.dw.com/p/GdNA
Vidim ljude koje ti ne vidiš: Prosjak i beskućnik na ulici u HamburguFoto: dpa - Fotoreport

Vidim ljude koje ti ne vidiš. Gledam kako prolaze ispod Zapadnog Balkona. Vidim Eduarda na biciklu, crvenokosog mladića porijeklom iz Kazahstana. Kurir sa kozjom bradicom danas vozi čudnu turu. Na glavi mu kaciga. Iza njega prikolica. Na njoj crveni kauč. Naviknut na laku papirnu poštu (porezne mape, poslovna pisma, hitne račune, sudske dokumente, zakašnjele formulare, zaboravljene čestitke i sl.), Eduarda je danas kojekakva mušterija upregla kao magarca. Kazahstanac inače obožava brzu vožnju. Nakon što isporuči ovu bizarnu pošiljku, pri povratku u bazu, Eduard će ponosno dići guzicu sa sica, stati na pedale, iz sve snage nagariti kotač. Ugasiće toki-voki, stišati mobilni i disati punim plućima sluteći šta bi možda jednoga dana mogla značiti riječ sloboda. Kao strijela profurati će pokraj velike robne kuće. U staklenom izlogu će treperiti red novih televizora. Barack Obama će davati časnu riječ.

Vidim ljude koje ti ne vidiš. Gledam kako prolaze ispod Zapadnog Balkona. Vidim Marcela, 88 godina starog Jevreja kako tetura prema šah klubu. Kaput od krzna. U desnoj ruci štap, u lijevoj maramica od svile. Malo-malo stane, pa kihne. Pokraj velikog džambo plakata sa slikom jednookog sektaša Toma Cruise-a u ulozi visokog njemačkog oficira Stauffenberga, koji ni u hollywoodskoj verziji istorije nije uspio ubiti Hitlera. Nešto mu nije dobro. Marcel je 1945. godine umro u koncentracionom logoru Buchenwald i od tad zna šta je sloboda. Belgijskog partizana iz Brisela je u Drugom svjetskom ratu, ko bi ga zna zašto, spasio obični njemački vojnik tako što ga je u tamo neki tefter dao upisati da je mrtav. I dan danas na spomen ploči u Buchenwaldu stoji Marcelovo puno ime. Dokaz da je živ, slobodan i da voli igrati šah. Svakog utorka, srijede, četvrtka, petka, subote, nedjelje i ponedjeljka u istom kafiću. Protiv istog protivnika.

Deutschland Bundesrat Volkszählung Fußgängerzone in Gelsenkirchen
Bezimena lica, ili lica s imenima. Kako se uzme...Foto: AP



Vidim ljude koje ti ne vidiš. Gledam kako prolaze ispod mog Balkona. Vidim iranskog penzionera Rezu, u plavoj trenirci, sa tespihom u ruci, kako hitro prelazi ulicu, na putu ka šahovskom klubu. Umirovljeni kelnski profesor fizičkog prije 40 godina pobjegao je u Njemačku, nakon što je fulio teheranske kvalifikacije za Olimpijadu u Meksiku. Atletika, kratka pruga, 400 metara: «U nedjelju tvoj imenjak šah Muhamed Reza Pahlavi slavi rođendan. Prijavi se, dođi u stadion i optrči krug. Ako osvojiš prvo mjesto, Pahlavi će upitati, koju želju da ti ispuni. Ti mu reci, ja bih na 400 metara za Meksiko, hoću da budem prvi iranski olimpijac u ovoj disciplini!» To je ono što su tada funkcioneri kazali Rezi, prije nego što su ga dali pretući. Prije nego je Reza zapalio za Njemačku gdje je upisao DIF i postao državni prvak u tuđoj zemlji. Prije nego je kao penzioner počeo igrati šah. Svakog utorka, srijede, četvrtka, petka, subote, nedjelje i ponedjeljka u istom kafiću. To je sloboda. Protiv istog protivnika.

Vidim ljude koje ti ne vidiš. Gledam kako prolaze ispod Zapadnog Balkona. Vidim Farzina. Takođe Teheranca. Ne čudi to da se Farzin i Reza ne poznaju. U Kelnu i okolini živi desetak hiljada Iranaca. Vidim tog mladića i vidim mu bubrege koje nema. Sjedi u sportskom crnom autu, sluša muziku i vozi se prema bolnici. Svaku drugu noć Farzin konači u bijeloj postelji bolničkog odjela za dijalizu, debelim iglama ukopčan u mašinu koja ispira njegovu krv. Već četiri godine Farzin čeka bubreg i svako jutro svira tar, tradicionalni perzijski žičani instrument. U osmicu savijen, izrezbaren komad bijelog duda mu je onomad poklonio djed, stari derviš iz Teherana. Zahvaljući njemu unuk ima za šta da se uhvati ujutro, nakon dijalize. Farzin inspiraciju pronalazi u staroj poeziji, stihovima sufijskih pjesnika koji hvale ljubav. On daje koncerte i zovu ga maestrom. On ima učenike i prijatelje muzičare koji ga redovno posjećuju iz Irana. On ne zna šta je sloboda, ali zna kako i gdje da je traži.