1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Prošao sam pakao heroina

“Skinuo sam se sa heroina i spasio sam četiri života. Period od 15. godine života do 2007. godine, kada sam ovisan o drogama nije bio život, niti mi se u tom periodu desilo išta lijepo”.

Put pakla do heroina i kokaina

Put pakla do heroina i kokaina

Ovako se može sažeti potresno polusatno svjedočanstvo danas 27-godišnjeg Marija Jelače, koji je prošao kroz pakao droge. Kaže da sada, kada više nije ovisan, živi drugi život. Prvi život je bio od rođenja, kroz djetinjstvo i zajednički život sa majkom i ocem za koji kaže da je pun lijepih porodičnih uspomena. Nakon toga došlo je izbjeglištvo, ratne traume, problemi u komunikaciji sa roditeljima, socijalna nesigurnost, težak život u novoj sredini, a kasnije i smrt voljenog oca.

Mario Jelača

Mario Jelača

Prvo je probao marihuanu, pa alkohol, tablete, da bi na kraju završio na heroinu. Tada je, kaže bio mrtav, jer taj period nije bio život. Drugi život počeo je 2007. godine, kada je napustio terapijsku zajednicu Viktorija u Bastasima kraj Banjaluke, i počeo dvoipogodišnju avanturu punu teških odricanja. Iz komune je izašao čist, i započeo drugi, novi i sretni život.

Iako je nezaposlen i nije riješio sve svoje egzistencijalne probleme, bez imalo kolebanja kaže da je sama činjenica da u njegovom životu više nema droge, dovoljna da kaže da je njegov život i sve što mu se danas dešava nešto što može opisati divnim, lijepim i sretnim življenjem.

Smrt oca

Na pitanje kako je sve počelo, Mario priča tipičnu priču nesnalaženja u novoj sredini, potrebe za prijateljima i društvom, i, naravno, želje za dokazivanjem da je barem isto toliko dobar kao i većina novih drugova. Umjesto, kako sam kaže, da to dokazivanje bude u nekom sportu ili drugoj vještini, odabrao je „lakši put“, put koji se u početku čini zabavnim i interesantnim. To je bio put lakih droga, u društvo čiju prihvaćenost nije želio da izgubi. Put od marihuane do heriona traje nekoliko godina, i sljedeća je logična stepenica. Prelomna tačka za prelazak na heroin bila je iznenadna smrt oca.

Jedna od proslava u komuni

Jedna od proslava u komuni

„Tada sam bio... sve mi se bukvalno srušilo. To je bio krah“, priča on. Čitav život svodio mu se na to da dobije dozu, da bi uopšte mogao da funkcioniše.

„U početku mi je gram heroina mogao biti dva dana. Dok u tom zadnjem stadijumu, pred period kad sam se predozirao, trebalo mi je dva grama dnevno da bih mogao sebe da ispoštujem, da nemam krize ni ništa, da mogu zaspati i ujutro se probuditi. A čim se probudim, naravno, kao u šahtu, ideš sve po starom...“, navodi.

Trenutak istine

Njegova majka slutila je da se nešto dešava sa sinom jedincem. I danas Mario taj trenutak spoznaje doživljava kao jedan od najpotresnijih iskustava u životu. Jednostavno je došao majci, zavrnuo rukav, pokazao ruku punu trombova, potkrvice i rana od igle. Majka je pala u nesvijest. Nakon smrti supruga, trebalo je smoći svijesti i snage da se prizna da je njeno jedino dijete teški ovisnik o heroinu, gotovo bez pomoći.

Sreća za Marija je bila u činjenici da mu je majka smogla snage da to odmah prihvati i ne bježi od istine. „Majka to nije krila. Svima je govorila. Sjećam se, govorila je, što više ljudi zna, veće su šanse da nam neko pomogne. I tako je to krenulo. Ona je rekla, tu smo gdje smo, idemo sad da se izvučemo“.

Porodice ovisnika dolaze u posjetu u komunu u Bastasima

Porodice ovisnika dolaze u posjetu u komunu u Bastasima

Mario je imao tu „sreću“ da je otac nakon smrti ostavio nešto ušteđevine, kuću i dobar automobil. Svaki heroinski ovisnik zna šta to znači – nema problema sa krizama. Dok god ima novca, biće i heroina, a dok ima heroina, nema ni kriza. Deveti krug pakla za Marija počeo je kada je potrošio svu ušteđevinu, spiskao sav novac i prodao sve što se moglo prodati. Tada su počele krize.

„Nisam mogao da spavam, nisam mogao da se smirim, ni da razmišljam. Samo je trebalo doći do novca za heroin. Snalazio sam se tako što sam pozajmljivao novac od ljudi, kupovao deset, 12 grama, sebi ostavljao četiri, pet, a ostatak preprodavao i dolazio do novca. Ali ubrzo je organizam tražio više i više... Onda mi više nije bilo dovoljno“, priča on.

Predoziranje

Dio koji nije za priču je dio kada ovisnik provaljuje, krade, uzima novac na zajam i ne vraća ga zbog čega ga traže kamatari i vjerovnici... I taj dio prošao je Mario. Ipak, ni preklinjanja majke, ni sve češće krize, ni problemi sa zakonom, nisu bili dovoljni da razmisli da prestane. Tek četvrto predoziranje navelo ga je da razmisli šta i kako dalje.

„Nikada se nisam plašio, sve do 12. maja 2004. godine. Tada sam se po četvrti put predozirao. Tada je došlo do havarije. Doktori su mi poslije rekli da ne znaju kako sam ostao živ. Kada su me vratili kući rodbina koja se sakupila nosila je crninu. Mislili su da sam umro“, prisjeća se tih trenutaka.

Nekoliko mjeseci nakon toga je otišao u komunu i počeo dvoipogodišnje liječenje. Započeo je spori i teški uspon iz pakla i dna u normalni život.

Danas je čist. Kaže da je život još pred njim. Ali kaže da i danas ima stvari koje ga povređuju kada ga ljudi čudno gledaju zbog njegove prošlosti. Jedna od najtežih epizoda iz novog života je kada je tražio posao u jednoj piceriji.

Sanja Stanić

Sanja Stanić

„Došao sam kod čovjeka na razgovor, i sve smo dogovorili. Rekao sam mu, ja želim da vam kažem nešto, bolje da to čujete od mene, nego sutra, prekosutra ili za dva mjeseca od nekog drugog. Bio sam to i to, liječio sam se, sve je sad u redu. Sutradan kada sam došao na posao, rekli su da im ne treba radnik. Tada su mi nekako bile sve lađe potonule“, kaže.

Iznevjerio oca

Osim što je najljepše godine djetinjstva i rane mladosti potrošio na drogu, najviše žali što je iznevjerio njegovog preminulog oca, koji je želio da mu sin izađe na pravi životni put.

„Hajde sve to što sam ja te godine izgubio. Ali ima jedna još gora stvar koju sebi neću nikada oprostiti. Kad je moj otac umro, on je kućio, stvarao godinama. I eto, ja sam došao i za dvije godine sve to raskućio, umjesto da sam nastavio tim normalnim putem“.

Na naše zadnje pitanje, šta bi poručio mladim ljudima koji se nalaze danas u paklu droge, kaže da jedino što im može reći je da izađu iz toga što prije.

„Srećem te moje nekadašnje prijatelje. Ima onih koji poslušaju, trojici sam pomogao da se izvuku. Ali većina kaže da se to ne može i da ih pustim na miru. Kažu da ih ne razumijem. Ja to znam jer sam i sam takav bio. Ali odluku moraju donijeti oni, a ostali treba da im pomognu u tome. Ali dok oni sami to u sebi ne prelome, ne mogu se izvući iz toga“, kaže on.

Mario danas radi povremeno u komuni u kojoj se sam nekada liječio. Tamo pomaže zavisnicima svojim iskustvima, i u tome vidi veliki smisao njegovog novog života.

Komuna

Sanja Stanić je direktorica Viktorije, nevladine organizacije koja vodi komunu u kojoj se izliječio Mario. Ona priča da Viktorija ima 95 odsto uspješnosti u liječenju, što je izuzetno dobar rezultat. Od 2002. godine, otkad komuna postoji, izliječeno je 57 ovisnika, od kojih su 51 još uvijek apstinenti.

Komuna se nalazi u Bastasima kod Banjaluke, i u njoj trenutno boravi 30 zavisnika na liječenju. Metode liječenja su veoma stroge i disciplina je velika. O tome najbolje govori podatak da zavisnici rodbinu mogu da viđaju samo tri puta godišnje, a sva ostala komunikacija ide putem telefona i pošte.

NO FLASH Opium Afghanistan Drogen

U komuni, kaže, rade psiholozi i bivši zavisnici. Program je vrlo rigorozan a koliko se Viktorija temeljno spremala za njega, govori podatak da su punih šest godina imali obuku i superviziju, kako bi bili maksimalno spremni za sve ono što ih čeka. Stanić kaže da je mjesečna cijena boravka u komuni 300 KM, jer institucije još uvijek nisu prepoznale potrebu da participiraju u liječenju zavisnika.

7.500 injekcionih ovisnika u tri grada

Stanić ističe da u BiH još uvijek ne postoje tačni podaci o broju injekcionih zavisnika. Navodi jednu studiju koju je prošle godine radio UN uz pomoć entitetskih ministarstava zdravlja i brojnih nevladinih organizacija, a koja je, kako navodi, obavila vrlo precizna istraživanja koja pokazuju da se u Banjaluci, Zenici i Sarajevu injekcijom drogira čak 7.500 ljudi.

Ono što im je najdraže, je činjenica kada neko uspije da se izvuče. Prisjeća se jednog nedavnog slučaja.

„Imali smo mladu osobu čija oba roditelja su duševni bolesnici. Dijete je bilo delikvent, odrastao je na ulici. Praktično je odrastao u našoj komuni. Prije nekoliko mjeseci dobila sam vijest da je započeo novi život, oženio se, dobio sina, a i on i supruga su našli posao. To je naša najveća nagrada, jer smo sklonili još jedno dijete sa ulice i izveli ga na pravi put. Naše osoblje je inače jako profesionalno, ali u takvim situacijama zaista je teško uzdržati se da ne zaplačete“, kaže ona.

Autor: Dejan Šajinović

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić