Proširenje NATO-a Rusiji donosi nevolje, a SAD prijatelje

Podijeljenost kontineta iz vremena hladnog rata je time definitivno prevaziđena. U NATO ulaze mnogi dijelovi bivšeg suparničkog vojnog saveza, Varšavskog Pakta,a sa uključivanjem baltičkih država, bivših sovjetskih republika, u sjevernoatlansku alijansu ulaze bivši dijelovi teritorije Sovjetskog saveza. Rusija i NATO su danas povezani posebnim sporazumom o kooperaciji koji još prije 13 godina za vrijeme Sovjetskog Saveza bio bi nezamisliv.

Političke mape se mogu mijenjati, ali nažalost stari način mišljenja je donekle još uvijek prisutan. Tako ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov smatra da je ugrožena ruska bezbjednost na Baltiku što je loš vic ako se u obzir uzme vojna snaga baltičkih država. U ostalom, Rusija u zajedničkom vijeću sa NATO savezom, može raspravljati o svim pitanjima i uticati na donošenje odluka, a jedini izuzetak je, kada je napadnuta neka od članica sjevernoatlanskog vojnog saveza. Zapadni diplomati se žale na to da ruski predstavnici u ovom zajedničkom tijelu rijetko koriste ove mehanizme i da im je očito ljepše da ostanu u ulozi ugrožene strane. NATO nema ofanzivnu vojnu doktrinu, kao što je nedavno tvrdio ruski ministar odbrane Sergej Ivanov. Ovaj vojni savez upravo prestruktuira svoje vojne snage formirajući trupe za brze intervencije, koje bi mogle biti angažovane u borbi protiv terorista ili u krizama širom svijeta.

Sa druge strane, SAD koriste priliku da premjeste svoje baze dalje na istok. Iz Bugarske i Rumunije je lakše djelovati u kriznim žarištima od Kavkaza do Centralne Azije. A sa Baltika amerikanci mogu nadgledati dobar dio ruskog zračnog prostora.

Da bi se smanjila napetost zbog pristupanja novih država NATO savezu, NATO je pokazao spremnost da još jednom razgovara o ugovoru o konvencionalnom naoružanju. Rusija zahtjeva da tri baltičke države i Slovenija pristupe tom sporazumu, nakon čega bi onda bio ograničen kontingent domaćih i stranih trupa u tim zemljama.

Američki predsjednik Buš nakon 11. Septembra 2001 godine zastupa tezu- što više država u NATO-u, to veća sigurnost. Pri tom je najbitnija politička volja kandidata a ne njihova vojna sposobnost. Vojni potencijali novih članica su ionako zanemarljivi, ali svih sedam država je za vrijeme iračke krize bilo bezuslovno na strani amerikanaca i britanaca. Geografski je to dosuše paradoksalno, ali proširenjem na istok, NATO dobija još više transatlanski karakter jer se u vojni savez uključuju prijatelji SAD.