Priznanje za žrtve zloglasnog paragrafa 175

Jedan muškarac koji drugom muškarcu ruku stavi na bedro, nešto na što danas nitko ne obraća pozornost. No, do prije koje desetljeće je ovakav potez u Njemačkoj bio osuđivan u javnosti, a ponekad i pred sudom.

Život u strahu

Danas 74-godišnji Heinz Schmitz se jako dobro sjeća da je zbog ovakvog „zločina" osuđen na šest mjeseci zatvora. 1961. ovakvo „ponašanje" nije spadalo u kategoriju bagatelnih prijestupa. Za to je skrbio zloglasni paragraf 175 njemačkog kaznenog zakona. Iako je tada 19-godišnji Schmitz odsjedio nekoliko dana u zatvoru nakon čega je kazna preinačena u uvjetnu, ostatak života je živio u strahu da će mu njegova seksualna orijentacija predstavljati prepreku. Heinz je samo jedan od 50.000 muškaraca koji su u Njemačkoj osuđeni na temelju paragrafa 175. Oko 5.000 njih je još uvijek na životu i oni imaju pravo na odštetu ako Bundestag prihvati zakonski prijedlog vlade, što je više manje sigurno.

Ostavština nacionalsocijalizma

Paragraf 175 je ostavština nacionalsocijalizma, a unatoč tomu je SR Njemačka ovaj stavak preuzela u potpunosti. Njemačka Demokratska Republika je bila malo blaža prema homoseksualcima. Heinz Schmitz je još imao dodatni peh da bude osuđen u razdoblju kada su kršćanski demokrati vladali sami (1957.-1961.). Kršćansko-demokratska unija (CDU) i njezini bavarski pandan Kršćansko-socijalna unija (CSU), obje stranke s pridjevom „kršćanski" u nazivu, su htjele paragraf 175 primijeniti do kraja u punoj njegovoj snazi. K tomu još treba pridodati i podatak da su u to vrijeme sudili suci koji su sudili i za vrijeme nacionalsocijalizma. „U ranoj fazi Savezne Republike Njemačke, znači jednoj demokratskoj zemlji, je osuđeno jednako mnogo homoseksualaca kao i u vrijeme nacionalsocijalizma", kaže Michael Schwartz s Instituta za noviju povijest iz Münchena. Kazneni zakon SR Njemačke je reformiran tek 1969., ali sporni paragraf 175 je ukinut tek 1994., dakle četiri godine nakon njemačkog ujedinjenja.

Uništeni život

Kazna za Heinza Schmitza je preinačena u dvije godine uvjetno. On se nakon toga oženio, dobio djecu i napravio karijeru komercijalista u jednom tekstilnom poduzeću. Svoju seksualnu orijentaciju je morao skrivati. No opasnost je uvijek bila prisutna. Jednom ga je netko, sjeća se, htio prijaviti šefu koji je u to vrijeme srećom bio na odmoru pa se sve zaboravilo. „Otkrivanje homoseksualnosti je u pravilu značilo poslovni i socijalni kraj karijere. Ljudi su udaljavani sa sveučilišta, državni službenici gubili posao. Zato su i mnogi s kojima se susrećem starost doživjeli u siromaštvu", kaže Jörg Litwinschuh, potpredsjednik Zaklade Magnus Hirschfeld, koja nosi ime po istraživaču i pioniru homoseksualnog pokreta koji je 1935. umro u egzilu bježeći pred nacistima.

Simbolična odšteta

Zakon o rehabilitaciji predviđa obeštećenje za sve koji su bili pogođeni paragrafom 175 i to iznosom od 3.000 eura i po 1.500 eura za svaku godinu provedenu u zatvoru. Simbolična svota, ali s porukom, smatra Litwinschuh.

Schmitz, koji se koristi pseudonimom otkako je njegova obitelj, nakon što je sa svojom pričom izišao u javnost, primila prijetnje, uzbuđeno prevrće rukama kada govori o novom zakonu. „Osjećam da je ovim zakonom postignuta pravda i zadovoljština za sve ove godine", kaže.

On je zajedno s ministrom pravosuđa Heikom Maasom i još nekoliko muškaraca koje je zadesila ista sudbina, u petak ujutro, prije nego što su zajedno otišli u Bundestag kako bi pratili raspravu, posjetio spomenik homoseksualcima, žrtvama nacionalsocijalizma.