Privredna rubrika

Kina, država drvenih igračaka

Vijeme je Božića, vrijeme jekupovanja poklona. Za vrijeme Božića djeca dobijaju poklone, mahom igračke koje već dijelom dolaze iz Kine. Tamođnja poizvodnja igračaka je često na meti kritika, često se u tvornicama zapošljavaju djeca, ne plaćaju se prekovremeni sati, nedostaje zaštitite na radu, nema osiguranja. Često se zaboravlja da su naručioci proizvoda kineskih firmi 90 procenata insotrani koncerni. Prije tri godine je svjetski savez proizvođača igračaka izdao kodeks ponašanja kako bi se otklonili nesporazumi.

Industrija igračaka se koncentriše na dvije provincije: Guangdong na južnoj obali i nešto sjevernije na sjeveru Ceijang jedne od najbogatijih provincija u Kini. Na kutijama u kojim se nalaze igračke često je na njemačkom jeziku ispisan naziv igračaka kao i to da je sve tehnički ispitano. Mlađi proizvođači igračaka su veoma otvoreni i kažu da se fabrike smiju rado posjetiti. Potičemo iz Junhe, jednog malog grada sa 100.000 stanovnika, ali 600 tvornica za protvodnju drvenih igračaka. U ovom gradu se za vrijeme vladavine Mao Ce Tunga, proizvodila municija, priča 29-to godišnji He Bin, unuk provog proizvođača igračaka u Junhu.

«1972 godine je ovo mjesto bilo veoma siromašno i zaostalo u razvoju. Sve što smo imali su bila drva u brdima. Moj djed je bio zanatlija i tražio je nove izvore prihoda. Otišao je u Šangaj gdje je samo za jedan dana prodao 5.000 drški za lopate. Kada se vraćao u Junhe, bilo mu je potrebno četiri dana. Kasnije se odlučio poslužiti trikom. Kupovao je lopate, montirao drške, prezentirao ih kao svoj proizvod i dobio ugovor. Radostan se vratio u Junhe gdje je počeo zapošljavati ljude. Kasnije je od poslovnih ljudi u Šangaju dobio nalog da počne sa proizvodnjom tri vrste igračaka. Sve za izvoz u Japan. Tako je sve počelo».

Danas ovu tvornicu vodi unuk, dok su tri ujaka i rođak otvorili vlastite. Samo He Bin sa svojom firmom «Ceijang Hexim Tojs» koja zapošljava 500 radnika, ima godišnji obrt oko 3,5 miliona eura. Njegovi pogoni imaju ISO certifikat i redovno se provjeravaju. Na internet stranici je objavio izvještaje o testranju na međunarodnom polju koji pokazuju da boje i ljepilo koje koriti nisu otrovni. Dobre ocjene za svoje proizvode, ova fabrika je odbila od svjetkog udruženja proizvođača igračaka.

Junhe se ne može porediti sa Guangdongom gdje se pod neljudskim uslovima proizvode plastične igračke. Drvene igračke su produkt za uzak krug potrošača gdje međunarodn kupci zahtjevaju kvalitet. U Junhonu, radnice nisu vezane za klasičnu fabričku traku. One sastavljaju igrašku iz nekoliko dijelova koji dolaze iz različitih mahom udaljenih provincija.

«Ne znam gdje su igračke prodaju. Ovdje želimo samo zaraditi našu platu. Sve ostalo je nama sasvim sve jedno..... Dnevno radimo osam sati i nemamo slobodnog dana. Kada je sezona, radimo danonoćno. Teško je. Prekovreme i sati su nam plaćeni...Moram biti pažljiva sa mašinom. Ukoliko se povrijedim, fabrika mi plaća liječenje. Ukoliko sam jednostavno bolesna, onda sama snosim troškove liječenja».

25-to godišnji Liu Xiao je šef proizvodnje u «Juanfeng Tojsu»

«Predradnik dnevno otprilike dobije pet eura. Sa prekovremenim satima dobije i do devet. Radnik dobije 40 eura. To je razlog što više zapošljavamo žene čija je cijena rada dosta niža, a takođe rade dobro».

Radnik u «Juanfeng Tojsu» mjesečno zaradi 120 eura što je duplo više od zakonom predviđene plate industrijskog radnika u Junhonu. Šta to znači, pokazuje kritika Hongkongških medija: u kineskoj industriji igračaka se često isplaćuje trećina zakonskog minimuma. Menađeri preduzeća kažu da dosta ovise od kupaca i konkurencije na tržištu koja ima dosta jeftinije materijale. Mao Jaohun drvo uvozi iz Evrope i južne Azije. Samo materijale od lipe kupuje u Kini sa dalekog sjevero istoka.

«Naše šume su zaštićene. Sječa je zabranjena. To je jedan od razloga što su naši proizvodi sve skuplji. Jaka konkurencija iz susjednih zemalja, konkretno iz Vijetnama i Tajlanda, također su jedan od razloga. Jedan «viteški dvorac» prodajemo za 17 dolara. Radni porces je veoma komplikovan. Naš profit je ispod 15 procenata. Za 45 dana, koliko stoji u ugovoru, napravimo 3.000 «viteških dvoraca».

U Maosovom uredu je mnogo kutija na kojima je tekst na njemačkom jeziku. Njemačke firme spadaju u najbolje kupce.

2006-ta bila dobra za fuzioniranje preduzeća

Smanjenje troškova, tako tvrde uprave firmi, jedan je od trajnih zadataka. Ali, ova godina nije bila godina, godina značajnijeg smanjenja troškova proizvodnje, bila je to godina velikog poslovnog buma i rasta zarade. Jedna od metoda pri tomemje bila i kupovina drugih firmi: širom svijeta zablježeno je oko 29.000 preuzimanja jednih firmi od strane drugih ili njihovog dobrovoljnog fuzioniranja. Da bi se znalo o kakvim razmjerama se radi, dovoljno je reći da je tom prilikom u igri bilo 3.600 milijardi dolara- 10 % više nego do sada rekordne 2000-te godine.

Najveću pojedinačnu sumu je aktivirao američki telekomonukacijski div Ej Ti end Ti koji je za 83 milijarde dolara progutao svog konkurenta «Belsaut». Drugi po veličini je bio posao koji je u toku u Evropi, njemački energetski koncern E-On ponudio je 66 milijardi dolara za kupovinu španskog konkurenta «Endese». Krajem septembra, ponuda je morala biti uvećana za 40 %. Cijena međutim, kako objašnjava predsjednik koncerna E-on Vulf Bernota, nije bila najveći problem.

«Mi akcionarima Endese želimo poslati jasnu i nedvosmislenu poruku da mi u potpunosti stojimo iza naše ponude, budući da kombinacija E-ona i Endese, za nas ima neophodnu stratešku i industrijsku logiku».

Ova fuzija međutim još nije realizovana, i nije isključeno da će na kraju propasti zbog nacionalnih interesa: Španska vlada naime bez obzira na ukore Evropske komisije, ne želi opskrbu električnom energijom u Španiji predati u ruke stranaca. Iz sličnih razloga nije došlo ni do konsolidacije evropskih berzi, koju stručnjaci traže već godinama. Ponuda njemačke berze iz Frankfurta u vezi sa pariškom berzom «Euro next» je odbijena.

Manjih problema, budući da dolaze iz iste zemlje, bilo je u trećoj najvećoj fuziji ove godine u svijetu, pri ujedinjenju francuskih energetskih koncerna, «Suez» i «Gas de Frans» za ukupno 43 milijarde dolara. Posebnu pažnju je izazvalo četvrto po veličini ujedinjenje kompanija, preuzimanje luksemburškog koncerna za proizvdnju željeze «Arselor» od strane indijske «Mital grupe» . Lakšimi, šef «Mitala», šef sada najvećeg svjetskpog koncerna za proiozvodnju i preradu čelika, uvjeren je da je njegova poslovna strategija, prihvaćena od strane saradnika.

«Sve teče po planu. Svi razgovori i dogovori dobro napreduju. Čini se da su ljudi u firmi radoznali, vidi se da će ubuduće preuzeti veću odgovorbnost. Oni vide da nastaje jedno novo preduzeće u kojem pušu svježi vjetrovi».

Nisu sve fuzije uvijek uspješne. Oko pola svih firmi koje fuzioniraju gubi na vrijednosti akcija na berzi. Zbog toga se ponekad već ostvarene fuzije poništavaju. Tako se njemački proizvođač automobila BMW, prije nekoliko godina s avelikim olakšamnjem riješio britanskog «Rovera», kojeg je prije toga kupio za velike pare. A poznavaoci situacije tvrde da je lako moguće da i štutgartski «Dajmler» isto učini sa svojom američkonm polovicom «Kajsler».