Prije nego što se rasplamsa plamen propagande

Rođen sam u Gdanjsku – na njemačkom: Dancig. Svi građani Gdanjska nose sa sobom tragiku istorije. Prije 50 godina su mediji koji su tada bili u službi komunističke propagande od jutra do mraka trubili da je moj rodni grad oduvijek bio poljski. Kao dijete sam vjerovao u to. Ali, čim sam naučio prva slova, ustanovio sam da su u mojoj, navodno odvajkada poljskoj, kući na radijatorima i slavinama bili čudni natpisi kalt-warm. I na poštanskom sandučetu je stajao njemački natpis Briefe (pisma). Staromodno odjevene starije dame su na povratku iz crkve govorile neki čudan jezik koji smo zvali plattdeutsch.

Nikako neću da kažem da je Gdanjsk uvijek bio njemački kako je to prestavljala pruska i kasnije nacistička propaganda, i isto tako neću da kažem da je grad vječito bio poljski kao što je to tvrdila komunistička propaganda. Ne, istorija je kompleksnija i istovremeno fascinantna.

Kult slobode, s onu stranu nacionalizama

Mi, mladi pobunjeni opozicionari, odbacivali smo oba ta nacionalistički motivisana diskursa. Umjesto toga, udubljivali smo se u knjige žitelja Gdanjska: memoare majke Artura Šopenhauera, romane Gintera Grasa, eseje Hermana Raušninga – posebno njegovu „revoluciju nihilizma" – i knjige Pavela Huele i Štefana Hvina. Osjećali smo se kao građani slobodnog grada Gdanjska. Jer, onaj kult slobode, s onu stranu svakog nacionalizma, od Hanse pa do Solidarnošći i Leha Valense, to nam je bilo najvažnije. To je postalo dio našeg identiteta.

Podsjećam na to da bih izvukao zaključak: kad god je istorija prepuštana političkim inženjerima koji prošlost formiraju prema svojim političkim i nacionalističkim nahođenjima, to je Poljake i Nijemce udaljavalo jedne od drugih, stvaralo u njima međusobnu netrpeljivost i vodilo u najcrnje nesreće.

Zbog toga je gest Tadeuša Mazovjeckog i Helmuta Kola od novembra 1989. u Križovoj bio tako važan: bila je to slika ista kao i slika njemačko-francuskog pomirenja Šarla Degola i Konrada Adenauera. Ona je otvorila prvo nekonfrontativno poglavlje u njemačko-poljskim odnosima u posljednjih nekoliko vijekova i omogućila „heroizam pomirenja", kako je to formulisao nadbiskup Alfons Nosol. Heroizam, koji je počeo pismom poljskih biskupa upućenim njihovoj njemačkoj braći i riječima: „Mi praštamo i molimo za oproštaj".

Čuvari nasljeđa Kola i Mazovjeckog

Moj tetak Francisek Baranovski, suprug moje tetke Klare, pobjegao je iz Šveca u Pomeraniji da bi izbjegao prisilnu regrutaciju koju je sprovodio Vermaht. Njegova dva mlađa brata su pala na Istočnom frontu u njemačkim uniformama – ubili su ih ruski vojnici. Bila je to jedna od porodičnih priča koje su se pričale u Pomeraniji. Ne pominjem ih bez razloga. Jer, one mogu da se zloupotrebe u političke svrhe ili da bi se širilo antinjemačko raspoloženje – iz biografije može da se iskopa deda u uniformi Vermahta. Ili to može da se radi i na drugi način, onako kako to već godinama rade nominovani i dobitnici nagrade „Tadeuš Mazovjecki", koji istrajno razjašnjavaju njemačko-poljske sudbine i pričaju priče o ljudskim tragedijama iz pograničnog regiona, iz Mazurije, Pomeranije ili Šlezije. Time postižu klimu povjerenja, praštanja i pomirenja.

Institucije kao što je nagrada „Tadeuš Mazovjecki" ili donedavno Muzej Drugog svjetskog rata, Fondacija Križove za evropsko sporazumevanje, te nezavisni mediji, sve one su čuvari nasljeđa koje su nam ostavila dvojica velikih Evropljana: Tadeuš Mazovjecki i Helmut Kol.

Mi građani Gdanjska poznajemo tragiku istorije

Bez tih institucija, bez slobodnih medija, koji bi uskoro, ako dođe do takve odluke, mogli da budu „re-polonizovani", biće jednostavno da se rasplamsa vatra antinjemačke propagande. U Poljskoj je ona bila na djelu u vrijeme Vladislava Gomulkasa i pisma poljskih biskupa. Kao što je tada Konrad Adenauer prikazan u krstaškoj mantiji kako kandžama poseže za područjima na zapadu Poljske, tako se i danas na naslovnim stranama nekih vladi bliskih novina mogu vidjeti njemačka kancelarka Angela Merkel i predsjednik Savjeta EU Donald Tusk - nacionalsocijalistički stilizovani.

Ako naša zajednička tragična istorija ponovo postane talac politike, prokockaćemo na neodgovoran način plodove dijaloga koji su započeli još naši očevi prije 1989. godine. Prokockaćemo trud onih koji su imali lične razloge da ne oproste patnje koje su im nanijete – a ipak su oprostili, u ime zajedničke budućnosti. Tu treba pomenuti samo Vladislava Bartoševskog, Stanislava Stomu, Mjecislava Pzona, Jana Novak-Ježioranskog, Karal Deecijusa, ali i Marion Denhof, Vilija Branta i druge.

Mi iz Gdanjska posebno dobro poznajemo tragiku istorije. U to spada svijest o tome da najteži zločini mogu da se ponove. Da su mir, demokratija, evropske vrijednosti, tolerancija i ljudska solidarnost, vrijednosti o kojima stalno mora da se vodi briga i koje stalno moraju da se cijene.

Poljski novinar Jaroslav Kurski je zamjenik glavnog urednika liberalnog dnevnika Gazeta Viborča. Osamdesetih godina bio je aktivan u antikomunističkom podzemlju. Od 1989-1990. bio je portparol za štampu predsjednika Solidarnosti Leha Valense. Njegov brat Jacek Kurski je, međutim, bio nacionalnokonzervativni političar koji se proslavio 2005. u predizbornoj kampanji kada je optužio tadašnjeg predsjedničkog kandidata Donalda Tuska da je njegov djed bio u Vermahtu. Tusk je tada izgubio u predsjedničkoj trci od Leha Kačinjskog.

Ovaj tekst je skraćena verzija govora Jaroslava Kurskog na dodjeli nagrade za novinarstvo Tadeuš Mazovjecki. Objavljujemo ga u okviru serijala Moja Evropa u kojoj subotom objavljujemo kolumne autora sa istoka i jugoistoka kontinenta.