1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Priča o Jugoslaviji nije završena

Dino Mustafić reditelj iz Sarajeva,u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu režira predstavu 'Rođeni u Jugoslaviji'. U intervjuu Radiju Dojče vele govori o iskustvu kroz različite generacijske vizure, o sjećanju...

default

Deutsche Welle: O čemu će govoriti vaša predstava?

Dino Mustafić : Mi govorimo o sjećanju. U stvaranju predstave kao koautori učestvuju glumci JDP. Podjela je generacijski veoma heterogena, od Branke Petrić, Pece Ejdusa, Mire Karanović, Branislava Lečića, pa do najmlađih: Raše Vujovića, Gorana Jeftića ili Milice Mihajlović, Milene Vasić i Anđelike Simić. Veliki broj pisaca je pozvan da učestvuje u projektu, poput Biljane Srbljanović, Gorana Stefanovskog, Slobodana Šnajdera, Dušana Jovanovića, Miljenka Jergovića, Borisa Dežulovića i Nenada Veličkovića. Pravimo veliki broj intervjua sa građanima Beograda, koji će biti dokumentarnog karaktera. Od tog materijala koji je ličan, dokumentaran i ispovijedan želimo da ispričamo priču o tome šta je taj prostor Jugoslavije bio u smislu duhovnog prostora, kulturnog prostora, o tome šta se događa sa našim životom kada nešto nestane i kada se izbriše identitet. Možemo reći da je on brutalno, hirurški, krvavo, nožem, izbrisan ratovima koji su se dogodili devedesetih. Možemo reći da je izbrisan ideološkim i represivnim aparatom novih politika, novih kolektiviteta, nacionalnih identiteta koji su jednostavno poništili sve ono što je nekada u južnoslovenskom smislu bilo označeno kao stid, sram, zabluda, izopačenost. Vrlo brzo je napravljena jedna ideološka kulturna matrica u kojoj su srušeni sistemi vrijednosti i ideali u koje smo vjerovali, a ostali smo u vakumu, interregnumu novih vrijednosti i sada imamo situaciju sadašnjih društava, fenomen nasilja, tranzicijske nepravde, nazaposlenosti, rekao bih, jedne opšte nesreće i patnje, ljudi izgledaju polu-izgubljeno, unezvjereno, strašno depresivno i apatično. Eto, svime time se bavimo u predstavi.

MESS 2009 Sarajevo

Dino Mustafić, pred otvaranje 49. MESS festivala u Sarajevu.

U beogradskim pozori š tima se priprema veliki broj predstava koje se bave temom Jugoslavije . Za š to ba š u ovom trenutku tako veliki broj predstava o Jugoslaviji?

Pa zato što je to velika tema i priča koju očito nismo zatvorili niti u svojim biografijama, nismo to sahranili ni u svojim sjećanjima a vjerovatno to nećemo ni uraditi. Autore ove predstave, svakog ponaosob, veže biografska činjenica da smo rođeni u Jugoslaviji. Mislim da je Jugoslavija, kao državotvorni oblik, svojim nestankom razorila mnoge živote, pokidala veze, ograničila nam je kretanje, jednostavno, sloboda nam je iscurila kroz prste. Vjerovatno zato se vraćamo propitivanju sebe samih šta smo sad, kuda idemo, šta želimo? Razdružili smo se, posvađali, poklali i sad se ponovo udružujemo u neku drugu, još širu zajednicu koja se zove evropska zajednica. Odjednom svi stremimo ka tim standardima i kvalitetima života kao da nismo imali neke živote, koji su možda bili anticipacija Evropske unije, kao što to jeste bila Jugoslavija. U svakom slučaju, to jeste jedna tema koja će još dugo biti predmet interesovanja, ne samo umjetnika nego i sociologa i antropologa i kulturologa. Mislim da će to biti tema koja će nas dugo doticati jer svako od nas nosi neki biljeg. Ponekad je on možda melanholičnog ili sentimentalnog tona a ponekad sa mnogo gorčine, jeda i razočaranja govorimo o tome. Naša predstava će u tom smislu imati svu tu polifoničnost naših priča, sudbina i karaktera i mislim da će to biti njen kvalitet. I diskusije u javnosti se dijele na vrijeme „prije rata“, „u ono vrijeme Jugoslavije“ i sadašnje vrijeme. Imamo tu mogućnost komparacije. Društvo se nekako strašno bipolarizovalo između jugofobičara i jugonostalgičara. Ja pripadam generaciji koja nije ni jedno ni drugo. Moja generacija želi objektivizaciju svega toga.

Kolektivna terapija

Da li imate informacije da se predstave sa ovakvom temom prave i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

Znam da ima ideja za slične projekte. Neke kolege, poput veoma zanimljivog, kontroverznog i provokativnog reditelja iz Hrvatske, Olivera Frljića, najavljuju da će uskoro raditi slične stvari u jednoj međunarodnoj, regionalnoj koprodukciji. Sigurno da će se ovom temom baviti i na planu filma i mogu reći da muzička pop-rok scena dobrim dijelom ruši te barijere, nekako kao da već funkcioniše kao jedinstven prostor. Slična situacija je i u sportu, tako da će to sigurno biti tema kojom će se umjetnici i u budućnosti baviti. Mislim da će te predstave biti različite, da će svaka otkrivati nešto novo, da će otkrivati neku drugu spoznaju. Možda će pozorište postati neka vrsta kolektivne, urbane, ritualne, terapije, da otvorimo oči i vidimo šta smo imali, a gdje smo sad.

Autor: Biserka Savić

Odg. urednik: Svetozar Savić