Presude na „sve ili ništa“

Između kazne zatvora od 24 godine, izrečene prvom i 18 godina drugom generalu i oslobađajuće presude nakon žalbe, pukla je ogromna provalija. I jedna i druga presuda kao da su donesene po principu "sve ili ništa". Teško je shvatiti da na istom sudu tri sudije Pretresnog vijeća jednoglasno proglase dvojicu generala krivim i osude ih na 24 i 18 godina zatvora i obrazlože to na hiljadu stranica presude, a onda petočlano žalbeno vijeće poništi sve to i osuđene pusti kući. Pri tome sudije drugostepenog, žalbenog, vijeća nisu bile jedinstvene, nego je presuda donesena većinom glasova - 3:2.

Različita viđenja pravnih činjenica

Po prostoj računici izlazi da pet sudija Haškog tribunala smatra da su Gotovina i Markač krivi, a samo trojica da nisu. A prosta logika nameće pitanje da li je tu sve u redu. Nisu po srijedu godina-dvije, nego decenijske kazne. Prva i druga presuda zasnivaju se na dijametralno suprotnim viđenjima ratnih događaja u Hrvatskoj u ljeto 1995. i uloge dvojice generala u njima. Da li je shvatljiva tolika razlika? Svih osam sudija su iz istog suda, postupak je vođen po Pravilniku o postupku i dokazima, kojeg su dužni podjednako da se pridržavaju, a ipak je jedno vijeće poništilo odluku drugog.

Za 19 godina postojanja Haškog tribunala ovako neočekivan preokret dogodio se još samo 2004., kad je kazna od 45 godina zatvora, izrečena generalu HVO Tihomiru Blaškiću, osuđenom između ostalog za masakr u selu Ahmići, smanjena na devet godina. To je faktički bilo ravno oslobađajućoj presudi, jer je osuđeni iz pritvora Tribunala, u kojem je proveo devet godina, izišao četiri dana nakon što je izrečena žalbena presuda. I vratio se kući kao heroj, gotovo isto kao Gotovina i Markač.

Potpuno različito viđenje pravnih činjenica dokaznih postupaka tužbe i odbrane i potpuno suprotstavljene odluke dva sudijska vijeća spontano postavljaju pitanje da li su u Haškom tribunalu mogućni uplivi vanpravnih, vansudskih elemenata. Pitanje se nameće kako u odnosu na drastične kazne u prvostepenom postupku, tako i u odnosu na oslobađajuće presude žalbenog vijeća.

Neko nije u pravu

Provalija je evidentna između odluka dva vijeća u predmetu Gotovina-Markač. Neko u tom procesu nije u pravu: trojica sudija pretresnog vijeća ili trojica žalbenog vijeća (dvojica su bila protiv oslobađajuće presude), ali oni neće snositi nikakve posljedice. A posljedice i jedne i druge presude izvan Haga su ogromne: i pravosudno, i istorijski i politički. Ogromne su i po povjerenje u Haški tribunal. Ako je prva presuda pogrešna, a jeste pošto je druga isključuje bez priziva, mora se postaviti pitanje šta su to timovi tužilaštva i odbrane i sâmo pretresno vijeće radili sedam godina od hapšenja Ante Gotovine i osam od predaje Mladena Markača ? Šta su ti timovi dokazali i osporili u četverogodišnjem procesu? U presudi se može pogriješiti u nijansama, recimo za godinu-dvije, ali ne bi smjelo u decenijama.

Da li je obaranje prvostepene presude ispravljanje nepravde ili je motivirano nečim drugim? Ostaje gorka zapitanost. Haški tribunal nije sud za građanske parnice na kojem prevagu formalno-pravnim argumentima (ili smicalicama) postižu vještiji i sposobniji advokati ili tužioci. Haški sud je, uz kažnjavanje krivaca za ratne zločine u ratovima u bivšoj Jugoslaviji krajem 20. stoljeća, imao i druge funkcije: pravno utvrđivanje istine o onome što se zbivalo u tim ratovima i doprinos pomirenju naroda.

Trijumf za Hrvatsku

Na suđenju dvojici generala, ni prvostepena ni konačna presuda nisu doprinijele pomirenju naroda, nego, na protiv, podržavanju i razgorijevanju niskih strasti koje postoje u svakom narodu. Izrečene kazne od 24 i 18 godina zatvora za Gotovinu i Markača razgalile su u proljeće prošle godine Srbiju, čiji su najviši politički i duhovni predstavnici izjavili da je presuda nesumnjivo opravdana jer su osuđeni krivci za zločine nad Srbima u vrijeme i nakon operacije "Oluja" 1995. godine. U jesen ove, 2012. godine oslobađajuća presuda za Hrvatsku je značila trijumf, ravan onom koji manifestuje slavljenjem godišnjica "Oluje". Oslobađajuća presuda je i doprinos stvaranju mita od te operacije i njenog glavnog zapovjednika. Na drugoj strani, presuda gaji mit o tome kako je "cijeli svijet protiv Srba" i ojačava pozicije konzervativnih i nacionalističkih političkih snaga i partija u toj zemlji.

Oslobađanje bivših hrvatskih generala ima izvjesnih reperkusija i na dugogodišnje izvještače iz Haškog tribunala. Sama pomisao i sumnja da definitivne presude mogu određivati izvanpravni i izvansudski utjecaji sasvim obeshrabruju. Ima li u tom slučaju izvještavanje iz Haga bilo kakvog smisla? Čemu pisati o detaljima dokaznih postupaka tužbe i odbrane, svjedočenjima, istragama i dokumentima, koji treba da imaju bitnu relaciju sa istinom i ishodom postupka, kad ti elementi mogu ostati bez ikakve veze sa konačnom presudom? Haški tribunal je već donio nekoliko oslobađajućih presuda i sve su na izvještače ostavile opor, gorak okus: kad su donesene po principu "sve ili ništa" na jednoj strani su proizvodile euforiju i likovanje, na drugoj indignaciju i nepovjerenje. A da li je tim presudama zaista ostvarena pravda, čini se da je bilo najmanje značajno pitanje.

Autor : Dževad Sabljaković

Odgovrona urednica : Belma Fazlagić-Šestić