Predsjednik kao narodni prijatelj

Grupa od 128 filipinskih gastarbajtera vraćena 31. avgusta u zavičaj jer je njihov saudijski poslodavac bankrotirao. U Saudijskoj Arabiji je kriza nastupila zbog pada cijene sirove nafte, što prema procjenama pogađa 12.000 filipinskih radnika. Tu grupu radnika na aerodromu je dočekao predsjednik Filipina Rodrigo Duterte, obećao im je pomoć i izrazio spremnost da lično odleti za Saudijsku Arabiju po Filipince koji su ostali bez posla, ali nisu u stanju da plate put kući. „Mislim da birači imaju utisak da je Duterte vjerodostojan i iskren, i ugodno su iznenađeni načinom na koji dela“, kaže novinarka Pija Ranada Robles, koja je izbliza pratila Duterteovu predizbornu kampanju. „Duterte je govorio jezikom običnih ljudi – psovao je, zbijao šale, udvarao se ženama. Sve to je izgledalo spontano. Bio je čovjek kao ti i ja, nije ličilo na predizbornu taktiku“, kaže Robles.

Duterte je osvojio 16 miliona glasova, a njegov suparnik na predsjedničkim izborima koji je bio na čelu tada vladajuće Liberalne partije, uspio je da dobije svega deset miliona glasova. Duterte ima imidž lidera čvrste ruke i mekog srca. Obećao je promjene, a to se dopada i bogatim i siromašnim Filipincima. „Za imućnije slojeve su privlačna njegova obećanja da će uvesti red u haotičnu svakodnevicu gradova. Siromašne privlači njegova empatija, njegova obećanja da će se brinuti o njima i boriti za njih“, objašnjava filipinska novinarka. Smatra se da oko četvrtine Filipinaca živi u siromaštvu. Uprkos impresivnom privrednom rastu na Filipinima, zabilježenom u posljednjih nekoliko godina, zemlju još uvijek svakodnevno napušta po 4.000 ljudi.

Prekomorski radnici

Trbuhom za kruhom otišlo je skoro deset miliona Filipinaca. Najviše ih je na Srednjem istoku. Na Filipinima ih zovu OFW (overseas Filipino worker). Često su zaposleni u slabo plaćenim uslužnim djelatnostima, pod lošim uslovima. Česti su medijski izvještaji o izrabljivanju, zlostavljanju i dugogodišnjoj izolaciji, daleko od porodice. Međutim, Filipinci i dalje odlaze u potrazi za poslom, jer 400 dolara, koliko u Saudijskoj Arabiji zarađuje kućna pomoćnica, kod kuće ne nudi niko.

Gastarbajteri su neka vrsta modernih filipinskih junaka: ističe se njihova požrtvovanost, a ni ekonomski doprinos nije mali – on iznosi osam odsto od ukupnog filipinskog privrednog učinka. Gastarbajteri godišnje prebace u zemlju oko 25 milijardi američkih dolara.

Mnogi od tih ljudi imali su utisak da ih je filipinska vlada u teškim vremenima ostavila na cjedilu. Njihova organizacija „Migrante International“ još 2004. je informisala vladu o teškim uslovima života i rada svojih članova. Predsjednik organizacije Geri Martinez kaže: „Prethodna vlada je reagovala odugovlačenjem na informacije o krizi u kojoj su se obreli naši radnici. Duterte je potpuno drukčiji. Odmah je sazvao ministarsku sjednicu, poslao delegaciju na visokom nivou u Saudijsku Arabiju, procjenjujući situaciju kao humanitarnu krizu.“

Solidarnost sa žrtvama

Duterteov angažman u ovom slučaju samo je primjer po kojem se vidi na koji način on stiče povjerenje građana. Uoči samita ASEAN-a u Laosu, na kojem je Duterte uputio žestoke riječi američkom predsjedniku Baraku Obami, u rodnom gradu filipinskog predsjednika je u bombaškom napadu nastradalo 14 osoba. U roku od nekoliko sati pojavili su se snimci na kojima Duterte tješi porodice žrtva i čak jednu ubijenu osobu ljubi u obraz. Peti Malaj, koja radi kao menadžerka u reklamnoj branši, bila je dirnuta tim snimcima, ali njena procjena Dutertea nije tako jednoznačna: „Niko ne sumnja da njegovo srce bije za narod. Ali njegova politika, uprkos tome, nije ubjedljiva“.

Nepovjerenje prema institucijama

Malaj smatra da Duterteova politika impulsivnih odluka i istog takvog sprovođenja, neće obezbijediti neophodne reforme. Stručnjaci organizacije „Hjuman rajts voč“ (Human Rights Watch – HRW) su, na primjer, filipinsko pravosuđe označili kao „razoreno“. „Kada ljudi vide da mogu da kupe ličnu zaštitu od policije ili izuzimanje od sudskog progona, onda je sve jači utisak da su vlada i pravosuđe dio problema, a ne rješenja“, kaže za „Njujork tajms“ Filin Kajn, šef azijskog odjeljenja „Hjuman rajts voča“.

Za sada se u zemlji ne čuje kritika ubistava u ratu protiv dilera droge, pa ni vlada ne vidi razlog da promijeni svoju „strategiju“. Šef policije Ronald de la Rosas ovako odgovara na pitanje DW kada će prestati ta ubistva: „Onda kada Filipini budu očišćeni od droge i kada se svi ovisnici odviknu“.