Predsjednik bez partije

Emanuel Makron ne samo što će biti prvi predsjednik Pete republike koji nije iz redova velikih stranaka, već on tokom predizborne kampanje nije imao nikakvu stranku iza sebe – samo pokret pod imenom „Naprijed!" (En marche!) koji je osnovan samo prije godinu dana. Senzacija je već i to što je pobijedio bez podrške partijskog aparata. I znak novog vremena u Francuskoj. Ali da bi mogao da sprovede svoje političke ciljeve, potrebna mu je moć u parlamentu. A izbori za parlament trebalo bi da budu održani sredinom juna. Nije dakle preostalo još mnogo vremena da se od pokreta stvori stranka.

Proces je već u toku, a počeo je promenom imena. „Naprijed" će se ubuduće „Republika naprijed" (La République en marche). Na usmjerenju se ništa neće mijenjati. Prema Makronovim riječima, pokret ostaje „progresivan" i „socijalan", poput njega samog. Okoštale strukture starog političkog sistema trebalo bi mijenjati, bez skretanja ulijevo ili udesno. To pomalo podsjeća na stranku „Građani" (Ciudadanos) u Španiji ili na „Treći put" (Third Way) bivšeg britanskog premijera Tonija Blera. I on je bio najmlađi britanski šef vlade u posljednjih 200 godina – ali Bler je imao podršku laburista, kojima je promijenio kruti ljevičarski kurs.

Na putu ka stranci

„Naprijed" bi trebalo da poveže sve političke strukture i društvene slojeve u jedan veliki zajednički projekat. On bi trebalo da obuhvati klasične privredno liberalne ideje kao što su smanjenje državnih kvota, liberalizacija radnog tržišta i smanjenje poreza za kompanije. Ali i socijalno-liberalne i socijaldemokratske ideje, poput većih investicija u obrazovanje.

Samo, može li jedan pokret za tako kratko vrijeme da preraste u efikasnu stranku? Skoro polovina od ukupno 250.000 članova dolazi iz civilnog sektora. Radi se dakle o ljudima koji nisu politički profesionalci. Ostali su u pokret prešli iz drugih stranaka. Dan nakon izbora, u ponedjeljak 8.5, Makron je odstupio sa čela pokreta kako bi se posvetio funkciji šefa države. Predsjedavanje pokretu privremeno će preuzeti Katrin Barbaro, koja je ranije bila referentkinja nekoliko ministara rada.

U međuvremenu je tu i generalni sekretar Rišar Feran. „Kako bi mogli da djelujemo, potrebna nam je većina u parlamentu", izjavio je Feran za televiziju TF1 i dodao da je savladana „tek polovina puta".

Do parlamentarnih izbora, pokret koji nastoji da preraste u stranku želi da ima svoje kandidate za svih 557 mjesta u parlamentu. Finansiranje od strane države biće omogućeno tek kada svi članovi budu izabrani. Do tada traje teška faza i naravno, ograničene mogućnosti finansiranja predizborne kampanje.

Osnivanje pokreta „Naprijed" u aprilu 2016. godine, pozdravili su razni političari, kao što su bivši premijer Žan-Pjer Rafaren ili predsjednik Fransoa Oland. Oni nisu mogli ni da pretpostave da će kasniji konzervativni predsjednički kandidat Fransoa Fijon, kao i socijalista Benoa Amon ispasti već u prvom krugu. Sa druge strane, oštre kritike došle su od strane ljevičarskog kandidata Žan-Lika Melanšona, koji je jednom sarkastično rekao: „Ljudi koji su upropastili čitav ekonomski sistem sada prave nešto što se zove 'Naprijed'."

Nema više taktičkog obaziranja

Prvu procjenu buduće snage pokreta „Naprijed" u parlamentu, otkrivaju dvije ankete, prema kojima će on sa 24 do 26 odsto glasova biti najjača snaga, ispred konzervativaca i desničarsko populističkog Nacionalnog fronta sa po 22 odsto podrške. Melanšonova ljevičarska stranka imala bi 15 procenata, a socijalisti do devet. Ipak, trebalo bi biti oprezan s tim procjenama, jer taktičkih poteza sa ciljem da se onemogući Marin Lepen da postane predsjednica, na parlamentarnim izborima više neće biti. Svaka stranka ponovo će se boriti sama za sebe. S druge strane i na parlamentarnim izborima u Francuskoj postoji fenomen da se umjerenije stranke udružuju protiv Nacionalnog fronta. Tako na primjer bivši socijalistički premijer Manuel Vals traži da se Makronova pozicija ojača velikom parlamentarnom većinom.

Ukoliko Makron ne bude imao većinu u parlamentu, prijeti nova faza „kohabitacije". U tom slučaju, Makron bi bio prinuđen na saradnju s predstavnicima drugih stranaka. Do sada su socijalistički predsjednici Pete republike često bili primorani na tu vrstu saradnje, što im je ograničavalo djelovanje. Makron bi takođe mogao da pokuša da – u zavisnosti od političkih planova – svoje projekte realizuje s različitim parlamentarnim većinama. Ali i to neće biti lako, jer Makronove privredno-liberalne reforme mogle bi da naiđu na snažan otpor, kako u parlamenta, tako i kod stanovništva.

Makronov konzervativni simpatizer Rafaren, dan nakon izbora se založio za jednu novu „Jin i Jang" vladu u kojoj bi bile „nove glave", kao i iskusni političari. Ali mnogo je onih koji još uvijek nisu preboljeli to što im je Makron oteo pobjedu u koju su bili toliko sigurni. Ljevičarski političar Melanšon i dalje ne popušta: „Francuzi bi na parlamentarnim izborima trebalo da se ujedine kako bi novom predsjedničkom monarhu rekli ne". Profesor političkih nauka Filip Braud sa univerziteta „Science Po" u Parizu se pribojava: „Otpor desničara najveća je opasnost za Makrona", dok snažna ljevica sa „nekontrolisanim parlamentom" dodatno otežava Makronove reformske planove.

Potpredsjednik konzervativnih „republikanaca" Loran Vokje ukazuje na to da su mnogi Francuzi glasali za Makrona samo da bi spriječili pobjedu Marin Lepen: „Makron je džin na staklenim nogama, koji je izabran bez stvarne podrške." Koliko je ta podrška velika, vidjeće se na parlamentarnim izborima.