Predsjednik Češke i dalje traži izgovor

Ostala je još samo utvrda Hradčani. U ovom srednjevjekovnom zdanju naime stoluje posljednji borac protiv Lisabonskog ugovora, češki predsjednik Vaclav Klaus, ustrajan u svojoj borbi protiv volje 26 zemalja Europske unije i njezinih 500 milijuna građana.

Nakon pozitivnog ishoda referenduma u Irskoj, vjerovalo se da je vladaru Hradčana ponestalo baruta za salve u smijeru Brisela. No, oni koji su vjerovali da je agoniji došao kraj, prevarili su se: Klaus je kao i mnogi političari koji ne znaju kako će dalje, posegao za osjetljivom nacionalnom temom. On naime traži izuzeće Češke iz povelje Europske unije o temeljnim pravima.

Klaus smatra da se samo tako jamči da Nijemcima protjeranim iz poslijeratne Čehoslovačke neće pasti na pamet potraživati svoje oduzete nekretnine u Češkoj. Riječ je o garanciji očuvanja tzv. Benešovih dekreta, vječitog kamena spoticanja u njemačko-češkim odnosima.

Što su Benešovi dekreti?

Doneseni su nakon Drugog svjetskog rata kada je čehoslovačkoj vladi u egzilu postalo jasno da će Njemačka izgubiti rat i da je došlo vrijeme za odmazdu nad njemačkim stanovništvom Čehoslovačke za nacističke zločine. Benešovi dekreti su nazvani po tadašnjem predsjedniku Eduardu Benešu i jedan od glavnih sadržaja im je legalizacija protjerivanja i zaplijene imovine oko 3,4 milijuna Nijemaca, koliko ih je živjelo na području tadašnje Čehoslovačke.

Prema brojkama, koje variraju ovisno o tomu koja strana ih predstavlja, od završetka rata pa do 1947. iz Čehoslovačke je protjerano oko 3 milijuna pripadnika njemačke nacionalne manjine, bez prava na povratak i bez prava na povratak imovine. Benešovim dekretima se onima koji su se početkom rata izjasnili kao Nijemci, ukidaju i sva građanska prava. Ovi dekreti ne vrijede samo za Nijemce, nego i za pripadnika mađarske manjine koji su uglavnom živjeli u Slovačkoj, dok su Nijemci i Austrijanci živjeli u područjima koji su u sklopu tzv. Trećeg Rajha nosili naziv Češka i Moravska.

Najapsurdnije žrtve Benešovih dekreta su pripadnici židovske zajednice. Oni su se u prijeratnoj Čehoslovačkoj izjašnjavali kao Nijemci, pa su prema tomu bili tretirani kao i nacija progonitelja.

Krivnja prebačena na cijeli narod

Najsporniji aspekt Benešovih dekreta je činjenica da se krivnja za ratne zločine ne tretira po individualnoj osnovi, nego se prenosi na pripadnike cijelog jednog naroda. Za Njemačku je sporna činjenica da su ove zakonske odredbe u Češkoj još uvijek na snazi. Službeni Prag pak tvrdi da se oni odnose samo na vrijeme nacističke okupacije zemlje, pa da su, iako na snazi, pravno bezvrijedni.

Prag ukidanje Benešovih dekreta uvjetuje poništenjem Minhenskog sporazuma iz 1938. kojim je otovoren put za ukidanje Čehoslovačke kao države i pripojenje Njemačkoj. To je opet odbijala Njemačka zbog mogućih zahtjeva za obeštećenjem, pa su se obje strane zadovoljavale sa „statusom quo“.

Jedina relevantna politička osoba koja je u Njemačkoj u posljednje vrijeme tražila ukidanje dekreta je bivši bavarski premijer Edmund Stoiber, koji se na čelu svoje Kršćansko socijalne unije doživljavao, s obzirom da većina Sudetskih Nijemaca danas živi na području Bavarske, kao zaštitnik protjeranih sunarodnjaka.

Službeni Berlin je 1997. potpisivanjem zajedničke njemačko-češke izjave u jeku pristupanja Češke Europskoj uniji podvukao crtu ispod poslijeratnog povijesnog poglavlja. U izjavi potpisanoj od obje strane stoji da "odnosi Češke i Njemačke neće biti opterećivani političkim i pravnim pitanjima iz prošlosti". Ova rečenica, očito, još nije dospjela do mnogih ušiju.

Autor: N.Kreizer/dpaIA. Šubić

Odg. urednik: Azer Slanjankić