1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Pred posjetu Horsta Köhlera sjevero-zapadnoj Africi

Izbjeglice za uvijek ? Među Maurima koji žive u egzilu u Alžiru

default

Grad Alžir

Njemački predsjednnik Horst Köhler kreće u nedjelju u višednevnu posjetu Alžiru u kojem će boraviti do 14. Novembra. Potom će predsjednik otputovati u Mauritaniju dok je za 17. Novembar predviđena posjeta Malti.

Izbjeglice za uvijek ? – naslov je priloga autorice Meike Scholz koja je boravila među maurskim nomadima koji dugo žive u egzilu i to pretežno u zapadnom dijelu Alžira.

Stotinama godina su se Mauri kretali kroz pustinje sjeverne Afrike: Nomadi koji su živjeli u šatorima i u karavanima prolazili kroz svoju domovinu koja se danas zove „Zapadna Sahara“. Njihovi karavani su išli kroz Maroko, zatim Alžir, Mauritaniju do duboko prema jugu sve do Malija i Senegala. 1884. je ova zemlja bila španska kolonija, no i događaji koji će kasnije uslijediti poput ratova, osvajanja i progona uticali su na to da danas u zapadnom Alžiru u egzilu živi oko 25O hiljada Maura, izbjegličkom logoru u koji pristiže pomoć Crvenog krsta i UN-a: Brašno, riža, ponekad i ulje…Pa čak ako nekad ima i šećera ipak ono što se dešava u ovoj alžirskoj kamenoj pustini je tragedija, kaže saradnik UN-ove organizacije za pomoć Hussam Mulam:

„Mi ovdje govorimo o drugoj i trećoj generaciji izbjeglica. No to ne odgovara našem svakodnevnom pravnom poimanju da ti ljudi naslijeđuju identitet izbjeglice“.

Kao naprimjer Mohammed. Još nema ni 3O godina ali studira, kao i mnogi njegovi drugovi koji su poslani na Kubu ili u Španiju, odnosno u Alžir ili Libiju da bi tamo prikupili znanje. Mohammed o teškoj situaciji u kojoj se nalaze Mauri kaže:

„Mi ne poznajemo našu zemlju, ali mnogi ljudi su za to poginuli. I njihova smrt mora imati nekakav smisao. Ja bih u svakom slučaju krenuo u rat“.

Mohammed nije jedini – mnogi Mauri već duže vremena nemaju više strpljenja i govore o ratu. Mahmoud Ali Beiba o tome kaže:

„Mi ne želimo rat, mi smo pragmatični. Mi smo mali i miran narod. Ali istovremeno Vam moram reći da je rat jedino sredstvo putem kojeg konačno možemo na nas skrenuti pažnju. Rat dakle ima dvije strane“.

Mauri ne govore mnogo o tome kako trenutno žive. Hamdi Raschid se u logoru brine o pacijentima – muškarcima i ženama, mladim i starim:

„Oni su prije svega šizofreni. Nemirni su, tuku se te plaču i smiju se istovremeno, fantaziraju“.

Uz lijekove su mirniji, no Hamdi više od toga ne može učiniti:

„To ima veze sa životom u logoru. Sa prilikama ovdje. Oni imaju želja ali koje ne mogu ispuniti“.