Pred „Olujom“ na Kosovo
4. august 2009
„To su vikendice… Zimi kada napada snijeg, topi se i ulazi voda u kuću,“ priča Teodor Štakor.
Kada su dolazili na Kosovo nadali su se da će osim smještaja naći i posao. Većini su se želje i ispunile. Bili su zaposleni u društvenim preduzećima – počevši od kombinata „Trepča“ do tadašnje Elektroprivrede. Ali pošto je 1999. izbio rat, a poslije došle nove prilike i neprilike – najveći broj njih ostao je bez posla. Tako i Tedor Štakor: „Ne radim nigde. Radio sam tu u Starom trgu u rudniku. Sada imam 11 godina radnog staža. Tražio sam penziju – kažu nemaš pravo. Dobijam pomoć od 35 evra… Ma, odakle je to dovoljno? I ne mogu da radim – bolestan sam. Bubrezi mi nisu dobro. Liječim se tu, sad bi trebalo na kontrole da idem…“
I dalje strah od povratka
Kod ovdašnjih izbjeglica sazrijeva svijest o povratku u rodnu Hrvatsku, ali uslova, kako kažu, još nema.
„Oni obećavaju sve - da se vratiš i da odeš tamo… Ma, pazi: ta je opština jedino bila srpska – tu nije bilo Hrvata. Sad sve Hrvati oko mene. Šta ja znam da li će da me bace u čabar, dole…“ – kaže Štakor. U kolektivnom centru „Varage“ ima i djece školskog uzrasta, ali školu nemaju tu nego u susjednom Zupču, do kojeg moraju pješke.
Niko tačno ne zna koliko izbjeglica iz Hrvatske je prije 14 godina preko Beograda upućeno na Kosovo i koliko ih je na Kosovu ostalo. Prema nekim nezvaničnim podacima je, u skoro svim sredinama na Kosovu, naročito tamo gdje su živjeli Srbi, bilo smješteno njih oko 20.000.
Kada su osjetili da će i na Kosovu izbiti rat, najveći broj njih je napustio ta prebivališta smjestivši se negdje u Vojvodini, zapadnoevropskim zemljama ili Sjedinjenim Američkim Državama.
Autor: Refki Alija, Prizren
Odg. urednici: Ivan Đerković / Marina Martinović