1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Preživjeli logoraši Aušvica u posjeti kelnskim gimnazijama

Tokom dvosedmičnog boravka u Kelnu grupe od 12 preživjelih logoraša Poljaka planirane su posjete brojnim školama u ovom gradu. Svaki dan oni učenicima gimnazija i srednjih škola pričaju svoje tužne priče, bolna sjećanja iz koncentracionih logora: Aušvic, Majdanek. Buchenwald, Dachau, Ravensbrueck ili Sachsenhausen.

Bivši logor smrti Aušvic

Bivši logor smrti Aušvic

Za biskupsku gimnaziju Irmgardis u Kelnu ovo je četvrta posjeta preživjelih logoraša –Poljaka, u okviru humanitarne organizacije «Maximilian Kolbe Werk» koja evo već tri decenije organizira takva putovanja ali i finansijski pomaže žrtvama nacističkog režima. Profesorice istorije Hildegard Rauch je velika zagovornica ovakvih posjeta:

«Mislim da je veoma važno da učenici shvate šta su ti ljudi tada preživljavali. Naravno da mi o tome razgovaramo na nastavi ali sasvom je drugačije kada pred vama sjedi čovjek koji je to osjetio na svojoj koži. Onda taj užas nekako dobije lice, postane konkretan. Vrijeme prolazi, preživjeli Aušvica i drugih koncentracionih logora izumiru. Da oni uopšte pristaju da u poznim godinama dolaze i pričaju nam o tome smatram vrijednim divljenja. Dok oni mogi to da rade smatram da to moramo omogućiti našim učenicima ali i sebi samima.»

U Poljskoj živi 18.000 bivših logoraša, koji su preživjeli nacističke koncentracione logore. Kada je izbio 2. svjetski rat, oni su bili djeca, starosne dobi od 8 do 18 godina. U toj dobi doživjeli su Aušvic i druge logore smrti. Njihova spremnost da se odazovu programu organizacije Maximilian Kolbe pod nazivom «Svjedoci pričaju» je enormna. Od okončanja 2. svjetskog rata za mnoge od njih ovo je prvi boravak u Njemačkoj. Njihova sjećanja i strahote, koje su doživjeli odredjuju njihov život i muče ih i dan danas. Janu Kalati bilo je 8 godina kada je 1941-e sa dvije sestre, mamom i bakom dospio u koncentracioni logor Potulice. Tamo je bio zatočen tri godine. Njegove noge postale su odjednom paralizirane i u tom periodu on je samo puzao, jer nije mogao hodati. Njegove sestre i baka umrle su u logoru. Tu priču ispričao je Jan Kalata učenicima gimnazije Imgardis u Kelnu:

0-Ton: «Susret je na mene ostavio jak utisak. Moja priča naišla je na veliki interes. U očima tih mladih ljudi vidio sam suze. I ja sam plakao jer sam u priči oživio svoja sjećanja. Jedan njemački učenik mi je prišao i rekao : Želim vam se izviniti za sve što vam je učinjeno. Moj deda je bio njemački vojnik ali je isto kao i vi završio u koncentracionom logoru.»

Pored profesionalnih prevodilaca često i učenici, čiji roditelji potiču iz Poljske, pritiču u pomoć. Sandra Wecnerovic tako često pritiče u pomoć:

0-Ton: «Svake godine razmišljam da li ja to dobro radim, da li sam u stanju da prevedem tako, kako preživjeli pričaju. Tako da se ništa ne izgubi od tog osjećaja koji vam daju dok vam govore šta su doživjeli, kakve su im muke nanesene. To se sve mora znati prenijeti. Mislim da to ostavlja nevjerovatan utisak.»

Gisela Multhaupt je saradnica Humanitarne organizacije Maximilian Kolbe Werk iz Freiburga. Ona godinama prati grupe preživjelih logoraša po Njemačkoj. Gisela Multhaupt

0-Ton: «Ono što ostavlja najveći dojam je da ti ljudi ne nose u sebi mržnju, oni samo žele da ispričaju šta im se desilo, da se to ne zaboravi radi bolje budućnosti. Oni kažu da je to tako kada zavlada diktatura. Na vama je, poručuju bivši logoraši učenicima kelnske gimnazije, da to sproiječite i da se pobrinete za bolju budućnost. To su dakle časovi istorije, na kojima profesori mogu najviše uticati na učenike.»

Aleksandra Jarecka